"Dobio sam mjesto u praznom odjeljku vlaka. Nešto kasnije uđe jedna djevojka", pripovijeda slijepi mladi Indijac. "Muškarac i žena koji su je dopratili bijahu vjerojatno njezini roditelji. Dadoše joj mnoštvo savjeta. Budući da sam već tada bio slijep, nisam znao kako izgleda djevojka, ali mi se jako svidje njezin glas."
"Putujete u Dehra Dun?" – upitah dok je vlak napuštao stanicu. Smišljao sam najbolji način da prikrijem svoju sljepoću. Pomislih: trebam samo ostati sjediti na svom mjestu, to neće biti teško.
"Idem u Saharanpur", rekla je djevojka. "Tamo će me dočekati teta. A kamo vi putujete?"
"U Dehra Dun, a onda u Mussoorie", odgovorih.
"O, blago vama, tako bih voljela otići u Mussoorie. Volim planine, osobito u listopadu."
"Da, to je najljepše godišnje doba", rekao sam prisjećajući se vremena kad su mi oči bile zdrave.
"Doline su pune divljih dalija, sunce je predivno, a uvečer se uživa sjedeći kraj vatre i pijuckajući rakiju. Većina turista je već otišla, a ulice postanu tihe i prazne."
Ona je šutjela, pa sam se pitao nisu li je moje riječi iznenadile ili me drži za kakva sentimentalnog zanesenjaka. Zatim sam načinio pogrešku. Upitao sam: "Kako je vani?"
Činilo se da ona ne nalazi ništa čudno u mom pitanju. Tko zna, možda je zamijetila da sam slijep? No, po onome što je nakon toga rekla, ne bijaše više nikakve dvojbe. "Zašto ne pogledate kroz prozor?" – upitala je prostodušno.
Primaknuo sam se prozoru i pokušao ga napipati. Bijaše otvoren, a ja se okrenuh prema njemu hineći da promatram krajolik. Zamislih da vidim telefonske stupove kako promiču. "Jeste zamijetili", odvažih se, "da nam se čini kako se stabla kreću, a mi stojimo?"
"Uvijek nam se tako čini", ona će na to.
Okrenuh se prema djevojci i na trenutak zašutjesmo. "Imate zanimljivo lice", rekoh. Ona se nasmija, smijeh joj bijaše jasan i zvonak. "Lijepo je kad vam to netko kaže", ona će, "postalo mi je gotovo dosadno slušati da imam lijepo lice!"
"Ona, dakle, doista ima ima lijepo lice", pomislih i povišenim glasom nastavih: "Zanimljivo lice može biti i jako lijepo."
"Veoma ste ljubazni", reče. "Ali zašto ste tako ozbiljni?"
"Još malo pa će vaša stanica", rekoh pomalo osorno.
"Hvala Bogu. Ne podnosim duga putovanja vlakom."

Ja bih, naprotiv, najradije vječno ostao sjedeći islušajući je. Glas joj je imao srebrenast prizvuk kao potok koji žubori u planini. Ona će zacijelo zaboraviti naš kratki susret čim siđe s vlaka, ali ja ću misliti na nju cijelo vrijeme putovanja i nakon njega.
Vlak uđe u stanicu. Netko zovne djevojku i ona ode ostavivši za sobom samo ugodan miris.
U odjeljak uđe neki čovjek nešto mrmljajući. Vlak krene. Napipao sam prozor i sjeo pored njega, promatrajući sunčevu svjetlost koja za me bijaše mrak. Mogao sam ponovno započeti svoju igru s putnikom koji je tek ušao.
"Žao mi je da nisam tako lijep suputnik kao ova što je upravo izašla", reče on tek toliko da započne razgovor.
"Zanimljiva cura", rekoh ja. "Možete li mi reći... imala je kratku ili dugu kosu?"
"Ne sjećam se", odgovori on zbunjeno. "Dojmile su me se njene oči, a ne kosa. Imala je prekrasne oči! Baš je šteta da se ne može njima služiti... bila je potpuno slijepa. Zar niste opazili?"

Naši susreti su poput susreta ovo dvoje slijepaca koji su se pravili da vide. Bojimo se otkriti ono što jesmo. Tako se izgube za život odlučujući susreti. Ima susreta koji se dogode samo jednom.