Poznate su Kristove riječi: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." (Mt 4, 4). Život pred nas stavlja nove i nove zadaće. U vječnoj smo trci s vremenom u tjeskobi i strahu od neuspjeha, bolesti, patnje i smrti... Stalno se moramo prilagođavati nekim promjenama u tom svijetu pa zaista vrijedi ona Petra Preradovića: " Joj! Istinu strašnu i tu moram srest'. Da na svijetu stalna samo mijena jest!" Bez Božje pomoći ne možemo opstati. U nju nam se uzdati. Sreća je da u životu nismo sami ostavljeni na milost i nemilost – slučaju, neprijateljskim silama nego živimo na Božjem dlanu: "Gle u dlanove sam te svoje urezao." (Iz 49, 16). Božja pomoć nam je stalna jer Gospodin nikada ne kasni. Bitno je znati i htjeti prihvatiti Njegovu riječ i pomoć pa kada naiđu nevolje i oluje života, da nam život ne postane ruševina velika... Svatko od nas ima i anđela čuvara. Često molimo i zagovor svetaca kod Boga da nam riješe ili ublaže poteškoće i probleme. Različiti su slučajevi i oblici Božanske pomoći u našem životu, pa sežu od onih najjednostavnijih pa do onih ravnih samom čudu. Poznata je ona uzrečica da Bog i krivim linijama uspijeva pravo pisati.

Počet ćemo s jednim jednostavnim primjerom kako se uteći Božjoj pomoći. Nakon očeve smrti tri brata su po oporuci trebala podijeliti nasljedstvo. Otac im je u oporuci ostavio 11 krava, koje je trebalo podijeli ti tako, da najstariji sin dobije polovinu, drugi četvrtinu, a najmlađi sin šestinu, uz jedini uvijet da se krave moraju podijeliti žive. Očito je da 11 krava ne možete dijeliti na polovinu, četvrtinu itd. Čini se nerješivi problem? A Božja pomoć? Ipak su braća došla na ideju da jednu kravu posude od Boga pa da sada obave raspodjelu. I riješili su zadatak. Polovina od 12 krava jest 6 krava prvom sinu, četvrtina od 12 krava su 3 krave dru­gom sinu i šestina od 12 krava je 2 krave najmladjem sinu. Ukupno je to: 6+3+2=11 krava, upravo onoliko koliko, im je otac i ostavio. Dakle, onu dvanaestu sada mogu vrati ti Bogu, jer i tako nije ni bila njihova i zahvaliti mu. Zaključimo, s Bogom je sve tako jednostavno rješivo...

Primjer gospodina (nećemo mu navoditi ime) invalida distrofičara iz Zagreba, govori nam o nešto složenijem slučaju: kad se već nalazio na ogradi nebodera da se sunovrati u taj ponor bez povratka, netko ga je odostraga zadržao i rekao mu (u smislu) pa nećeš valjda? Kad se okrenuo, ugledao je jednu gospođu , koja mu je istodobno poklonila smiješak i natjerala ga da se u sebi posrami zbog vlastitog nauma i učvrsti ga u vjeri da se isplati živjeti, što je sam ispričao pred tv-kamerama u emisiji "Znakovi vremena ". Razlog njegove odluke bila je spoznaja o toj teškoj i neumitnoj bolesti distrofiji mišića, koja ga je sa 16 godina njegova života skoro odvela u smrt... Međutim, u tom presudnom trenutku našla se je na terasi odnekud "pozvana" gospođa koja ga nije uopće poznavala, ali se taj čas upravo iz "određenog" razloga tu našla. Na pravom mjestu u pravom trenutku? Božji plan – Bog na djelu.

Njegov život teče dalje uz primjernu disciplinu, mukotrpne vježbe i izuzetnu volju za životom za svaki novi dani iako u invalidskim kolicima, pa je napisao i knjigu " Oboreni pesimizam" kako bi i drugima pomogao savladati poteškoće i pobijediti opaku bolest. Netko će reći da se radi o slučajnosti? Međutim, u životu nam se ništa ne događa slučajno. Svaki zašto ima svoj zato i obrnuto. Na kraju sve je ipak dar... Često je situacija takva da se to može smatrati i čudom. Bog nam je uvijek u blizini. Prema tome vrijedi: "U svakoj prilici hvali Gospoda Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe." (Tob 4, 19). Mnogo je slučajeva gdje su se uz zaziv nekog sveca ili Majke Božje u određenoj situaciji događala čuda, u normalnim okolnostima i po ljudskim mjerilima sasvim neobjašnjiva, ali su se ipak dogodila. Gospodin na zaista čudesan način ispunjava svoje obećanje" da je došao na svijet da imamo život i to život u izobilju." Bog nas spašava i tako vodi da i dalje u svojim granicama mogućnosti činimo dobra djela.

Jedan primjer čuda je događaj sv. Leopolda Bogdana Mandića kada se je 13. srpnja 1934. godine, po povratku s hodočašća iz Lurda vozeći u kočiji ulicom u Padovi mimoišao sa tramvajem u tako uskoj ulici da su mjerenja nakon toga pokazala da tim putem fizički nije mogao proći, a da ne dođe do prometne nezgode. Međutim, kočija i konji su prošli, a naravno i svi putnici u kočiji, a da nitko nije ni taknut. Kočijaš je na pitanje sv. Leopolda odgovorio da je imao osjećaj da se ulica tog časa jednostavno "proširila" da ih propusti i prođu bez sudara. Sv. Leopold je samo izustio: "Spasila nas je Gospa, spasila nas je Gospa!", jer ni vozač tramvaja ni kočijaš nisu mogli ništa bitno uraditi da smanje brzinu kretanja. Sve se dogodilo u trenu.
Odmah se govorilo, prolaznici, očevici su reagirali, da je to zbog toga što je u kočiji bio Leopold Bogdan Mandić, jer je on već za svog ovozemaljskog života u očima svojih sugrađana u Padovi slovio kao svetac. On je osobno ponizno uzvraćao da nije on sam bio u kočiji, nego i još jedan svećenik, kočijaš i njegov unuk. Međutim, svi su bili uvjerenja da je to bilo upravo i samo zbog Leopolda Bogdana Mandića – malenog rastom, ali velikog duhom. Sa svojih 135 cm, "protegao" se i dohvatio nebo.

U osobi Leopolda Bogdana Mandića, Bog je imao izvanrednog slugu ispovjednika koji je neumorno i postojano pokazivao ljubav Božju prema ljudima, pa i u trenucima svoje bolesti i fizičke iscrpljenosti satima je boravio u ispovjedaonici. Na najbolji mogući način ispunio je i iskoristio dragocjeno vrijeme koje mu je povjereno prema (Ef 5, 16) "Iskorišćujte vrijeme!" Vjerojatno još tog "trenutka" u Padovi Božja volja nije bila da Leopold Bogdan Mandić napusti ovoze­maljski ži vot i to je bilo dovol jno da se dogodi čudo...

Međutim, kroz život kročimo uvijek u sjeni smrti, ali u sebi stalno nosimo klicu vječnosti. Čovjek koji dolazi na ovaj svijet nije oduvijek, ali kad jednom dođe, onda je gledajući. ovozemaljski i budući život, čovjek vječnosti za svagda. Gledajući primjer distrofičara, život u slobodi nas stvorenja, pozemljara zavisi i o našim odlukama koje mogu često biti loše i brzoplete, pa vrijedi sasvim ovaj vapaj: "Gospodine moj, kralju naš ti si jedini! Dođi u pomoć meni koji sam sâm, kojemu nema druge pomoći do tebe, jer je opasnost moja u ruci mojoj..." (Est 4, 17 1).

Na kraju zahvalimo Gospodinu: Hvalite Jahvu, svi puci, slavi te ga, svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Jahvina ostaje dovijeka ! (Ps 117)