Broj |
58 |
Godina |
6 |
| Listopad, `04 | |
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
|
|
![]() |
|---|
Televizijsko ispiranje mozga |
|||||
|---|---|---|---|---|---|
| Danijel Krilčić |
| Televizijsko ispiranje mozga |
| Televizijski reality show Big Brother mogao bi u novoj verziji biti i beskonačan, kako su to zamislili Nijemci - umjesto kandidata koji nekoliko tjedana žive unutar posebno izgrađenog kompleksa, njemačka medijska izvješća tvrde da producenti planiraju izgraditi mali grad od oko 4.000 četvornih kilometara u kojem bi bila i tržnica, crkva, dućani, radna mjesta i mala šuma. | ![]() |
| Kandidati bi živjeli desetljećima u tom mjestu, studirali ili radili, vjenčali se, imali obitelj, živjeli zapravo svakodnevnim životom, te takav virtualni život imali do smrti. |
Ovo je samo dio članka koji me ponukao da napišem nekoliko riječi o pomami za Big Brotherom koja traje već više od mjesec dana u našoj domovini. Godine nisu bile uvjet da se ne postane navijačem Saše, Ane, Kreše i ostalih članova, stanara BB kuće. Njihova pojava na našim malim ekranima izazvala je mnoge medijske popularnosti i mnogo se ljudi oglasilo svojim mišljenjem, bilo ono pozitivno ili negativno. I vjerojatno su svi pokušali odgovoriti na pitanje zašto ih gledamo? Možda utažujemo glad za prirođenim voajerizmom? Ili jednostavno imamo tako isprazne živote da nas smiruje kad vidimo da ima i gorih od nas... Oni se sigurno ne mogu požaliti; ustaju oko podneva, ništa ne rade po cijele dane (no dobro, osim uobičajenih kućanskih poslova i besmislenih zadataka), a za to ih još i plaćaju. Super, san svakog od nas! Ili ipak? Možda postoji nešto dublje od svega... Bore se za milijun kuna, ali ako malo pozornije pogledamo vidimo da su ipak u dubini svojih duša siromašni. Iako sam posljednjih tjedana stalno nečim zaokupljen, bio bih veliki lažljivac kad bih napisao da ih, barem jednim okom i uhom ne pratim. |
![]() |
Zašto? Ni sam ne znam odgovor na to pitanje... Da se nasmijem? Pogledam kako umjetan i kontroliran okoliš ima utjecaj na ljudsku psihu? Ili jednostavno za zadovoljim svoju znatiželju? Mogu samo ustvrditi da ja imam izbor i kad mi dojade, ugasim televizor. Oni nemaju takve sreće i nitko me neće i ne može uvjeriti da oni po izlasku iz te kuće u sebi neće ponijeti neke (oku nevidljive) posljedice. Razotkrivanje svoje intime, dijeljenje vlastitih emocija sa velikim auditorijem... Ne bih, hvala. Ipak imam bogomdanu slobodu i sam mogu odlučiti kada i koje ću djeliće svog privatnog života, emocije i trenutke podijeliti s nekim. Na televiziji se vidi samo djelić onoga što se događa iza četiri zida. Djelić koji se odabire i pušta u javnost da bi se oblikovalo javno mišljenje. Od negativca stvoriti pozitivca, od romantičara papučara i sl. Jedini dojam koji sam ja u sebi stvorio jest da su oni nedovoljno obrazovani.Za neke je višesložna rečenica naučna fantastika, dok su im dubokoumni razgovori Einstenova teorija relativnost (koju usput rečeno, mali broj ljudi shvaća), a većini se vokabular uglavnom sastoji od prostota i vulgarnih izraza. A da i ne spominjem oskvrnjivanje imena Božjeg! Nadam se da to nije prava slika našeg društva, ali nažalost, mislim da će ipak sve ostati na nadi... |
Doduše, u sjećanje mi se usjekao djelić razgovora otprije nekoliko dana, a u kojem spominju (a ne obeščašćuju!) Svevišnjega. Ide otprilike ovako: «Šuti, nemoj vikati da ne probudiš Boga.» «Ah, ne znam ja u kakvom si ti odnosu s Bogom?» Uistinu, da li oni uopće znaju u kakvom su odnosu s Bogom? Što je on za njih? Ima li kakvu ulogu u životu ili je jedino što je važno novac. Novac kroz koji dolazi sve ostalo: alkohol, žene, droga... I tako, iza četiri zida, odvojeni od utjecaja vanjskog svijeta, bez dodira s civilizacijom, bez nedjeljne svete mise, bez Riječi Božje, bez moralnih normi saga se nastavlja. Tko su oni? Što rade? Kako idu? Možda je to na njima da spoznaju... |