Broj
58
Godina
6
Listopad, `04
 
 
Naslovnica
Sadržaj
Uvodnik
Statistika
Obavijesti
 
Aktualnosti
Barka

Impressum

glavna

 

© K_com Dtg Ltd 2005.
 
Put u povijest
Prečasni Ladislav Loina
Živjeti za druge
Televizijsko ispiranje mozga
Priča o samuraju
www.barka.com.hr
Poezija
Put
Molitva

Posveta

 
Danijel Krilčić
Televizijsko ispiranje mozga
 
Televizijski reality show Big Brother mogao bi u novoj verziji biti i beskonačan, kako su to zamislili Nijemci - umjesto kandidata koji nekoliko tjedana žive unutar posebno izgrađenog kompleksa, njemačka medijska izvješća tvrde da producenti planiraju izgraditi mali grad od oko 4.000 četvornih kilometara u kojem bi bila i tržnica, crkva, dućani, radna mjesta i mala šuma.
Kandidati bi živjeli desetljećima u tom mjestu, studirali ili radili, vjenčali se, imali obitelj, živjeli zapravo svakodnevnim životom, te takav virtualni život imali do smrti.

Ovo je samo dio članka koji me ponukao da napišem nekoliko riječi o pomami za Big Brotherom koja traje već više od mjesec dana u našoj domovini. Godine nisu bile uvjet da se ne postane navijačem Saše, Ane, Kreše i ostalih članova, stanara BB kuće. Njihova pojava na našim malim ekranima izazvala je mnoge medijske popularnosti i mnogo se ljudi oglasilo svojim mišljenjem, bilo ono pozitivno ili negativno. I vjerojatno su svi pokušali odgovoriti na pitanje zašto ih gledamo? Možda utažujemo glad za prirođenim voajerizmom? Ili jednostavno imamo tako isprazne živote da nas smiruje kad vidimo da ima i gorih od nas...

Oni se sigurno ne mogu požaliti; ustaju oko podneva, ništa ne rade po cijele dane (no dobro, osim uobičajenih kućanskih poslova i besmislenih zadataka), a za to ih još i plaćaju. Super, san svakog od nas! Ili ipak? Možda postoji nešto dublje od svega...

Bore se za milijun kuna, ali ako malo pozornije pogledamo vidimo da su ipak u dubini svojih duša siromašni. Iako sam posljednjih tjedana stalno nečim zaokupljen, bio bih veliki lažljivac kad bih napisao da ih, barem jednim okom i uhom ne pratim.

Zašto? Ni sam ne znam odgovor na to pitanje... Da se nasmijem? Pogledam kako umjetan i kontroliran okoliš ima utjecaj na ljudsku psihu? Ili jednostavno za zadovoljim svoju znatiželju? Mogu samo ustvrditi da ja imam izbor i kad mi dojade, ugasim televizor. Oni nemaju takve sreće i nitko me neće i ne može uvjeriti da oni po izlasku iz te kuće u sebi neće ponijeti neke (oku nevidljive) posljedice. Razotkrivanje svoje intime, dijeljenje vlastitih emocija sa velikim auditorijem... Ne bih, hvala. Ipak imam bogomdanu slobodu i sam mogu odlučiti kada i koje ću djeliće svog privatnog života, emocije i trenutke podijeliti s nekim.

Na televiziji se vidi samo djelić onoga što se događa iza četiri zida. Djelić koji se odabire i pušta u javnost da bi se oblikovalo javno mišljenje. Od negativca stvoriti pozitivca, od romantičara papučara i sl. Jedini dojam koji sam ja u sebi stvorio jest da su oni nedovoljno obrazovani.Za neke je višesložna rečenica naučna fantastika, dok su im dubokoumni razgovori Einstenova teorija relativnost (koju usput rečeno, mali broj ljudi shvaća), a većini se vokabular uglavnom sastoji od prostota i vulgarnih izraza. A da i ne spominjem oskvrnjivanje imena Božjeg! Nadam se da to nije prava slika našeg društva, ali nažalost, mislim da će ipak sve ostati na nadi...

Doduše, u sjećanje mi se usjekao djelić razgovora otprije nekoliko dana, a u kojem spominju (a ne obeščašćuju!) Svevišnjega. Ide otprilike ovako: «Šuti, nemoj vikati da ne probudiš Boga.» «Ah, ne znam ja u kakvom si ti odnosu s Bogom?»

Uistinu, da li oni uopće znaju u kakvom su odnosu s Bogom? Što je on za njih? Ima li kakvu ulogu u životu ili je jedino što je važno novac. Novac kroz koji dolazi sve ostalo: alkohol, žene, droga...

I tako, iza četiri zida, odvojeni od utjecaja vanjskog svijeta, bez dodira s civilizacijom, bez nedjeljne svete mise, bez Riječi Božje, bez moralnih normi saga se nastavlja. Tko su oni? Što rade? Kako idu? Možda je to na njima da spoznaju...