Nakon dugog i herojskog života, jedan je samuraj dospio na drugu stranu i bi mu dodjeljeno mjesto u raju. Po prirodi je bio jako znatiželjan, pa zamoli da prije zaviri i u pakao. Jedan ga anđeo, da mu udovolji, povede u pakao. Našao se u prostranoj dvorani s velikim stolom u sredini natrpanim tanjurima punim najslasnijih i vrlo ukusnih jela. Sustolnici koji su sjedili unakolo bijahu iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža - pravi jadnici.

"Kako je to moguće", upita samuraj svoga pratioca, "sa svim onim blagom pred njima?"
"Vidiš, kada dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor za jelo, samo su dugi preko dva metra i mora ih se, strogo propisano, držati za krajeve. Samo tako mogu prinijeti hranu za usta."
Samuraj se tresao od straha. Strašna je kazna tih jadnika, koji uza sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice. Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da pođu u raj.

U raju ga je dočekalo iznenađenje. I raj se sastojao od prostrane dvorane kao što bijaše ona u paklu. Na sredini je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi; kao i u paklu, i oni su imali štapiće duge preko dva metra, za uzimanje hrane.

Razlika je bila jedino u tome: ovdje su ljudi za stolom bili veseli, uhranjeni i pucali su od smijeha.

"Ali, kako je to moguće?" upita samuraj.
Anđeo se nasmješi. "U paklu se svatko muči da dohvati hranu i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali cijelog života. Ovdje je obratno, svaki štapićem uzme hranu i gleda kako je ponuditi bližnjemu."