Mi kršćani smo putnici – hodočasnici u Očev dom. Već samo kretanje – znači život. To dobro znaju invalidi s većim ili manjim poteškoćama u kretanju, a kretanje u pravom smjeru to uistinu znači život. Mi kršćani putujemo zemljom zagledani u nebo. No, ponekad se ne možemo slobodno kretati – nailazimo na balvane na putu! Mi, Hrvati to dobro znamo i sjećamo se?! Ali, i zidine druge vrste česta su prepreka u našem životu na našem životnom putu. Ponekad one objektivno ne postoje, ali ih mi takvima vidimo i doživljavamo. Ne čini li se nekima i volja Božja kao neka zapreka na njihovom željenom posebno sebeljubnom – hedonističkom životu?

"O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!" (Ps 119, 5). Suštinu Volje Božje, Gospodin nam je dao u deset zapovjedi na Sinaju i očekuje naš odgovor. Trebam li ja mijenjati svoj život? Ne otkrivam li ispod svoje nutrine duboko u sebi nekog stranca, protivnika s kojim nisam zadovoljan? Da tog stranca trebam mijenjati i privoditi dobroti – to mi je zadaća za čitav život. Što i kako čini ti s nedostacima? Sveti Franjo Saleški preporuča: "U tom je savršenost da ih suzbijamo, a ne bismo ih mogli suzbijati, da ih ne vidimo, ni savladati, da ih ne nađemo. Naša pobjeda nije u tome da ih ne osjećamo, nego da uz njih ne pristajemo, dok nam dosađuju. "

Da se uvježbamo u poniznosti, potrebno je da u ovoj duhovnoj borbi dopadnemo i rana. Ali nismo savladani dok ne izgubimo života ili srčanosti. ("Filotea", str. 39-40).
To je ta trajna težnja približavanja Bogu... Po njoj čovjek dobiva najveću moguću vrijednost u svom životu – usklađivati svoju volju s Voljom Božjom, a to je onda i moli tva, razgovor s Bogom, potpuno predanje Njemu.

Smijem li se upitati, a da se ne iznenadim; koliko se svijet i­zmjenio mojim ži votom? Koliko sam uspio u dobroti? Potičem li dru­ge na dobro ili loše? Moja mala kap što može učiniti i koliko vrije­di? "Teče i teče, jedan slap; što u njemu zna či moja mala kap...?" – (Dobriša Cesarić). Je li Gospodin zadovoljan ili je možda požalio, što me je pozvao u život? Imam li još vremena za znatniji popravak? Bez Njega bih i dalje ostao u ništavilu. Jesam li ja zadovoljan tim pozivom? Mogu li istinski slaviti Boga, ako nisam zadovoljan s Njegovim pozivom mene u život? Ali ja vjerujem da me Bog ljubi, jer jedino tako živim. Voljen sam, dakle postojim. A ne možete ni druge ljubiti ako niste zadovoljni sa sobom, ako ne ljubite sebe.

Mi u našem životu imamo toliko potreba: stan, hranu, odjeću, slobodu, zdravlje... Ono bez čega u životu sigurno ne možemo, to je ljubav. Ona nam je potrebna kao zrak koji udišemo. Upravo ona nam je dana po Bogu. " A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i vjerovali u nju" (1. Iv 4, 16a). "S Bogom svojim preskačem zidine, uklanjam prepreke. Ti, Bože, daješ sigurnost mom koraku i noge mi više ne posrću." (Ps 18, 30b i 37). Za sigurnost puta našega, dobro je znati: "Prepusti Bogu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi." (Ps 37, 5). Zatim: "Mudrost je pametna čovjeka u tom što pazi na svoj put..." (Izr 14, 8).

Sam Isus nam govori: "Ja sam put, istina i život..." U izboru takvog puta, da prihvatimo Ljubav prema Bogu imamo potpunu slobodu, čak takvu slobodu, koju rijetko gdje imamo. Upravo tako velika sloboda ne često sa izrodi u suludo protivljenje , tamo gdje dominira "ono što hoću" – samoljublje. Poteškoća je i u tome što: "Mi ne možemo doživljajno uočiti kako je Volja Božja, zapravo eminentno naša; zato nas predanje Bogu tako mnogo stoji", no istovremeno: "Nemoguće nam je... da priđemo sami k sebi – a da se ne suočimo s Bogom, jedinim potrebnim, kojem treba da bez zaostatka otvorimo srce... da bih bio jedan u sebi, da bih uopće bio, ja ne smijem ostati sam.", (u knjizi " Srcem se vjeruje..." , prof. dr. Josip Ćurić).

Ti me Bože jedini doista vrijednim držiš u svojoj malenkosti. Pitanje je ne zlorabim li ja to? Nisam li se uzoholio? Pa da opet i ne znajući podignem zidine – zapreke. Jesam li možda uspio u životu? Ako jesam ne smijem se zavarati, jer: "Nijedan uspjeh, nema ime Božje..." Zato ne dajmo ni uspjehu preveliku važnost, da nas ne zavede na stranputicu. Mogli bismo lako doći do: "iskustva da svaki napor i svaki uspjeh pribavlja čovjeku zavist njegova bližnjeg..." (Prop 4, 4). I eto nam opet ispraznosti.

Da, ali svatko je od nas pozvan propovijedati Evanđelje, biti uzor drugima, jer samo se u drugima ogleda i očituje moja zbiljnost, moje 'ja'. Tako se to 'ja' druženjem s drugima 'ti' pretvara i prelazi u zajedničko 'mi'. Tek tada taj 'ja' poprima pravu vrijednost.

Glede tog traženja, govori nam Antun Branko Šimić: