Braćo, sabrana ovdje u Isusu Kristu!
U ime vjernih župljana župe Svete Barbare u Velikoj Mlaki kojoj po porodu pripadam te ostalih novonastalih crkvenih središta Lukavec i Buzin, koja su niknula marom i žrtvom pokojnika, iskazujem iskrenu sućut, najprije Svetoj Rimskoj Crkvi čiji je nauk msgr. Loina vjerno naviještao više od šest desetljeća.

Ujedno iskazujem sućut njegovim najbližima i to: sestri Tereziji i njezinoj obitelji, te udovicama Stjepana, Drageca i Ivana, braće msgr. Loine i svoj obitelji.

Moje kratko promišljanje o pokojnom msgr. Ladislavu ispreplićem sa onim promišljanjem prigodom dijamantnog jubileja prečasnog Ladislava.

Prije stotinu i jedne godine, 23. studenoga 1903.g. u crkvi Presvetog Trojstva u Krapinskim Toplicama, Karlica i Maks(imilijan) Loina su pred namjesnikom Kristovim sakramentom Svete ženidbe potvrdili vječni savez na zemlji. Tadašnje vjersko ozračje cjelokupnog našeg naroda uzročilo je uvod u taj sveti čin. Tjelesne i duhovne oči upirane su prema Isusu raspetomu kao počelu svega. Nauk Raspetoga zapisan u Evanđeljima nije filozofiran, već ga je učiteljica života Crkva propovijedanjem hrabro, kao i danas promicala.

U stalnoj povezanosti s Bogom i snagom roditeljske molitve, dva su sina Maksa i Karlice izabrala Krista za vođu i naviještanje Njegovoga nauka ljudima za životni poziv. Prvo Mihovil, a poslije njega Ladislav (rođen 24.5.1918. godine). Vlč. Mihovila pamtim kao dobrog svećenika i propovjednika bez papira, vrlog poznavatelja vjerskih istina. Njegov trnoviti put svećeništva u Kašini dovršen je ovdje u Odri pokraj Zagreba, nakon devet godina namještenog komunističkog uzništva. Tijelo mu počiva u sjeni Raspetoga i uz njega će, pod zaštitom svetog Izidora biti položeno i tijelo msgr. Ladislava. O msgr. Ladislavu sam u nekoliko prigoda pisao u Barki, što i ovaj put sa velikom radošću činim. Naime, poznat po skromnosti, msgr. Loina nije objavljivao nadnevak slavlja 60. obljetnice misništva, odnosno "dijamantnog" slavlja. Dan ranije sam obaviješten da će istu obilježiti na izvoru svojega misništva, u Krapinskim Toplicama.

Nadnevak 23.11.2003. je izabrao poradi više prigoda značajnijih za obitelj. Osim obljetnice vjenčanja svojih roditelja, tog se nadnevka spominje prve Svete Mise izrečene po dolasku u Odru 1952.g. te godišnjice preminuća brata Dragutina, a samo dan ranije na blagdan Sv. Cecilije spominje se preminuća brata Ivana. Od polaganja ruku blaženog Alojzija Stepinca 6. lipnja 1943.g. i odlaska u "krvavu kupelj" odslužio je za spas duša gotovo trideset tisuća Svetih Misa i podijelio tisuće sakramenata u obliku Svetih pričesti, vjenčanih i umirućih. Mladu Misu služio je istoga mjeseca 1943.g. okružen svojom brojnom obitelji i pobožnim zagorskim pukom koji je u prošeciji od 10.30 do 13 sati prilazio mladomisničkom prostoru iza crkve. Prema pripovijedanju, unatoč ratnom vremenu na mladomisničko slavlje se pribralo oko 10.000 duša.

Na nijednoj mladoj Sv. Misi u Zagorju niti prije niti poslije njegove, ova brojka nije dostignuta.

50.g. sam povezan sa msgr. Loinom i na više mjesta i u više govora. spominjao sam godinu 1952. kao polaznu, kada sam kao sedmogodišnji dječak navirivao kroz rešetke dvorišnih vrata i motrio zaprežna kola, u kojima je dotadašnji ščitarjevski župnik Ladislav Loina zajedno sa imutkom prevožen na službu u Odru. Dolaskom u Odru dočekao ga je trnoviti, ali obilnim djelima blagoslovljen životni put. Za nabrajanje rezultata njegovoga rada od toga vremena pa do umirovljenja, trebalo bi vremena i strpljenja, a u tome smo mi ljudi današnjice prikraćeni. Stoga ću, poštujući za života iskazivanu želju prečasnoga da mu se ne pribrajaju zasluge koje po njegovom skromnom propimišljanju pripadaju Bogu, ipak navesti u samo nekoliko rečenica moje viđenje onoga što je Bog njegovim posredovanjem učinio na ovom prostoru. Od prvog susreta, sa od "osloboditelja" partizana izvana i iznutra streljivom i šrapnelima izrezbarenom crkvom, ruševnim oltarom Svetoga Jurja i bočnih oltara, orguljama koje su nekontrolirano ispuštale tonove u falsettu, od prokišnjavanja krovišta crkve i piramidnog zvonika, zapaljene sakristije i uništenog crkvenog inventara – učinio je sve novo. Poput crkve, stari župni dvor načet vlagom i ranjen partizanskim granatama potpuno je obnovljen do današnjeg izgleda.

Na okućnici gospodarskog dvorišta koje se prostiralo do groblja, pomogao je da se na zamolbu tadašnjeg zagrebačkoga nadbiskupa uzoritoga kardinala dr. Franje Šepera tu smjeste franjevci trećoredci glagoljaši, čiji je red sedamdesetih bio u punom cvatu. Tadašnji gvardijan samostana, a kasnije šibenski biskup fra Srećko Badurina, tu mu je dobrotu vraćao usrdnim pomaganjem služeći Sv. Mise i ispovijedajući u Odri, a nerijetko i u Velikoj Mlaki. Budući da govorim u ime tih vjernika obvezan sam mu zahvaliti za velika dobra djela učinjena za nas. Uz skromnu pomoć malobrojnih hrabrih vjernika i obilnu pomoć Božju, slušajući izvrsne arhitekte gđu. i gosp. Mladena Fučića, već 1954. učinio je veliki zahvat na crkvenom krovišta, zamijenivši novom staru šindru čije stanje i kanonski vizitatori minulog vremena rijetko spominju. Tako je spasio i taj Turopoljski dragulj za kojega mi je znao puno puta reći: "Miko, meni je od početka ta cirkva bila grda".

Osjećajem poslušnosti i slušajući glase spomenutih stručnjaka, spoznao je i do sjaja doveo taj biser rustikalne drvene gradnje, te ga zajedno sa drvenim Čardakom preseljenim iz Mraclina, koji ima službu župnog dvora, predao na upravljanje nasljedniku i prvom upravitelju vlč. Mladenu Sinkoviću.

Uz spominjane građevine vežu se i sitnice, svakidašnji detalji u koje je ugradio godine svog života trošeći ga na slavu Božju, za opće dobro. Uz groblje koje je on prvi upristojio za dostojno počivalište naših najmilijih, spomenuo bih zazive Djevici Mariji i Svetom Josipu koje mi je redovno isticao, koje je nazivao najvjernijim pomoćnicima u izgradnji dviju novih crkava. U oba slučaja neprijatelji vjere ometali su mu gradnju, ne sluteći da će u Buzinu i Lukavcu, poput Feniksa niknuti nove zgrade i nova prošteništa.

Poradi kratkog časa, spomenut ću da ga je Bog obdario glasom lijepih čistih tonova i dao mu talent vrsnog propovijedanja iz glave, bez papira. Njegove su propovijedi bile izricane toliko dramatski, da je i podmetnute vjernike – špijune komuniste u olovno vrijeme šezdesetih i sedamdesetih potaknuo na razmišljanje o "poslu" plaćenom Judinim škudama. Svega me je života zaokupljala, a od njega više puta izricana Senekina misao koju sam i na Ime Marijino 12. rujna 1993. godine o 50. obljetnici misništva rekao, a glasi: "Alteri oportet vivere, si vis tibi vivere", odnosno "živjeti za druge da bi sam živio". Iz ovog kratkog prisjećanja zaključujem da je vjerno služio ljudima, i darovao im svoj cijeli svećenički život.
Uz zahvalu za sve učinjeno na kraju mu, na mojem i njegovom materinjem jeziku izgovaram poruku koju je on pri ukopu moje mame stare Jagice Glagolić izrekao 1970 .g.: