Jedan jako jako mlad oblak (svi znaju da je život oblaka užurban i kratak) jezdio je nebom na svom prvom izlasku praćen mnoštvom bahatih i hirovitih oblačina. Kad su prelazili velike pustinje, Sahare, iskusniji oblaci su da podbadali: "Trči, samo trči, ako se ovdje zaustaviš, gotov si!"
Oblak je, međutim, bio radoznao; mladi su općenito radoznali, pa je skliznuo na dno oblakâ koji su tako sličili krdu divljih raštrkanih bizona.
"Što to radiš? Miči se!" zarežao je vjetar odostrag. Oblačić je spazio prekrasan prizor: pozlaćene pješčane sipine. Počeo se polagano spuštati. Sipine su izgledale kao zlatni oblaci milovani vjetrom.
Jedna od njih mu se nasmije: "Dobar dan!" reče mu. Bila je to vrlo lijepa sipina, vjetar je istom oblikovao i pomeo njenu bjeličastu kosinu

"Je li ti žao?"
"Malo jest. Imam dojam da ničemu ne služim."
"I ja ću se brzo pretvoriti u kišu i pasti. To je moja sudbina."
Sipina se malo umisli pa upita: "Znaš li da mi kišu zovemo rajem?"
"Nisam znao da sam tako važan", reče oblak.
"Stare sipine su znale pričati o ljepotama kiše. Tada se mi odjenemo prekrasnim plaštem od trave i cvijeća."
"Istina je, to sam i sâm vidio."
"Ja ih vjerojatno nikad neću vidjeti", zaključi tužno Diga.
Oblak malo razmisli pa reče: "Mogao bih po tebi izliti svoju kišu…"
"Ali onda ćeš umrijeti…"
" Ti ćeš zato procvjetati", reče oblak i spusti se u obliku obilne kiše.
Sutradan je mala sipina procvjetala.