Vrijeme dijelimo na prošlo, sadašnje i buduće. Iz prošlosti obično analiziramo naše prethodne postupke, djelovanje, naš život i nastojimo steći pouke za budućnost. Sadašnjost koristimo za trenutno djelovanje. Strogo gledano sadašnjost i ne postoji, jer dok ste nešto samo izustili – rekli, otišlo je u nepovrat i već je postalo prošlost. Mogli bismo reći da u suštini postoji prošlost, trenutak sadašnjosti i budućnost. Za budućnost nastojimo planirati, programirati, kako bismo svoj život usmjerili u željenom pravcu, potrebnom cilju i svrsi. To je upravo korisno za podizanje vrijednosti svoga značaja, svoga 'ja'.

Kako koristimo naše vrijeme? Jesmo li u trci s vremenom, dosadi, tratimo li ga ili svrsishodno koristimo? Poznata je ona svjetovna uzrečica: 'time is money', što na hrvatskom znači: 'vrijeme je novac'. U ovom trgovačkom i profiterskom svijetu važan je samo novac – money, monéta – novčanica. Međutim, Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, inače svećenik, kaže: "Ovi što idu za ljudskim poslovima kažu da je vrijeme novac. Meni se to čini malo: za nas, što idemo za poslovima duše, vrijeme je slava – vječnost!" ("Put" 355).

Što je važno u tom našem vremenu da bi ga iskoristili?

Tek tada može biti Njegov glasnik – sluga dobri. Već smo u 2003. godini. To su samo godine od punine vremena kada je Bog Otac poslao svog Sina Isusa Krista u zemaljsku povijest da postane čovjekom i spasi svijet. Za one svjetovne to je Nova era, a za kršćane to je proteklo vrijeme od rođenja Isusa. U početku, prije svih vjekova, Bog bijaše Riječ. I prije 2000 godina se rodi kao Spasitelj svijeta. Dugo smo mi Hrvati živjeli u državi u kojoj se službeno nijekalo Boga Svemogućega. No, On je naravno postojao, samo smo se mi udaljili od Njegove svemogućnosti – pomoći. Možete si misliti kakvu budućnost možete očekivati kada zrno prašine – stvorenje – niječe Stvoritelja? Odbaciti svemoć, a prihvatiti nemoć? Kako da onda iskoristimo svoje vrijeme ako odbacujemo Stvoritelja ?

Da biste dobro iskoristili vrijeme, gledano svjetovno – profi tirali, morate imati dobrog gospodara, vlasnika poduzeća ili sami biti dobar gospodar. Dakle, u pitanju je pravi gospodar, a duhovno gledano Gospodar. Eevo vapaja vojvode od Gandije, budućeg sv. Franje Borgije: "Neću služiti više gospodara, koji mi može umrijeti ?" ("Put" 742). Iz ovoga mo­žemo zaključiti da se bitno odlučiti za gospodara – Gospodina – koji je vječan. Ako se ne odlučimo za pravog gospodara – Boga, pogriješimo li u izboru, tada nastaju lutanja, izgubljeno vrijeme i obično slijedi nezadovoljstvo zbog neuspjeha.

Kada analiziramo svoj život, nama darovano vrijeme, pa se upitamo kako je bio ispunjen? Iskreni i donekle objektivni odgovor bi nas mogao iznenaditi. Malo je onih koji postignu posvećenje – postanu sveti, iako nas Gospodin sve na to poziva. Gospodin nam govori: "Ako ne budete kao dijete, ne ćete ući u Kraljevstvo nebesko." Što nam to Gospodin uistinu želi reći? Nekad smo bili dijete, danas odrasli. Kroz to vrijeme proživjeli smo i spoznali uspjehe i padove na našem putu odrastanja, učenja, sazrijevanja. Da bismo uspjeli morali smo kao dijete: slušati, buditi talente i upornošću ih razvijati... Sve smo to činili u sigurnosti, uz nadzor, ljubav i podršku roditelja... vjerovali smo im neizmjerno. Gospodin nas kao odrasle poziva upravo na tu ozbiljnost vjere kao što ju imaju djeca, tu nepodjeljenu vjeru – pouzdanje u Boga. Da bismo u tome uspjeli potrebna nam je i povoljna okolina i vrijeme, upornost – "povoljan vjetar", kako bismo na kraju postali čovjeku čovjek, jer: "Što ste učinili jednom od moje braće, meni ste učinili...", zahtjev je kojeg nije jednostavno zadovoljiti i barem donekle evanđeoski ispuniti.

"Uvijek će se u otajstvenoj logici naše svijesti i savjesti očitovati da bez Boga nije čovjeku moguće u bližnjemu prepoznati čovjeka – kao što ni bez susreta s bližnjim neće ni Bog čovjeku biti Stvarnost, koja istinski bivstvuje. Postoji neka unutarnja solidarnost između ova dva inače veoma različita nadahnuća, odnosno čina: kla­njati se Bogu u duhu i istini... te prilaziti k čovječanstvu s poštovanjem, kao da bi bilo 'tijelo' Boga živoga." ("Srcem se vjeruje...", prof. dr. Josip Ćurić). Drugim riječima: bez Bogoljublja nema čovjekoljublja, a bez čovjekoljublja ni Bogoljublja.

Kolika je u tome naša osobna odgovornost? Život nije igra... Treba ga živjeti u istini i sve na slavu Božju. Sveti Pavao nas upozorava na ozbiljnost toga riječima: "Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet!" (1 Kor 16, 22). Jesu li ovo preteške riječi? Što su u tom dijelu naši postupci i naš izbor, a što Božji darovi; može li se to prepoznati i razlučiti?! Obično si uzimamo za pravo da smo za sve dobro zaslužni mi osobno. Međutim, u Bogu se mičemo i jesmo i bez njega ništa ne možemo. Što je tu uopće naše? Patnja, grijeh i zloća – to je jedino što Bog nije želio niti dao na ovom svijetu, a ipak postoje – upućuju na nas. To je naš izbor ili prinuda. Izbor ponekad, a prinuda zato jer u biti nismo slobodni, nema onih bez grijeha... Bog nas je svojom voljom pozvao u život...

Sve je na tom svijetu dinamično, sve se obnavlja i pulzira: "što biva već bijaše i što će biti, već je bilo, a Bog obnavlja što je prohujalo." (Prop 3, 15). "Ali ako je Gospodin s nama, onda i naše slabosti izlaze na dobro, postajemo ono što uistinu jesmo i tako najlakše postajemo što želimo biti", riječi su Terezije od Djeteta Isusa.

Dakle, osloniti nam se na Božju pomoć, Njegovu riječ treba znati čitati i poruke – Evanđelja primjenjivati. André Frossard nam o tome govori: "... nema nikakve razlike između onoga što Bog jest i onoga što Bog govori. On jest u svojoj riječi. Pismo je, dakle prva verzija Euharistije... Pismo je hrana; više se jede nego što se čita... U riječima... treba tražiti način Božje nazočnosti, koja je tako otajstvena kao u hostiji." Prihvatimo i to da je ljubav u Boga "zarazna", jer inicijativa je uvijek na Njegovoj strani... pa u Njega treba verovati od mila, a ne zbog računa. "Budi drsko kršćaninom", rekao je nekoć jedan od prvih katoličkih novinara Francuske Louis Veillot. Najvažnije od svega je Gospodinova poruka: "Tko vjeruje u me činit će djela kao i ja, a i veća..."

Završimo mislima: Ako uzmemo mač Duha, to jest Riječ Božju (Ef 6, 17) koja daje mudrost za spasenje po vjeri u Isusa Krista, hodat ćemo putem mudrih. (2 Tim 3, 15)