Ovim riječima Crkva ispovijeda svoju vjeru u Duha Svetoga koji je uvijek iznova pomlađuje i u jedinstvu sa Ocem i Sinom daje snagu iživot kroz vjekove. Mi koji smo Crkva koja je mistično tijelo Kristovo vođeni smo nevidljivom i nedokučivom milošću Duha Branitelja, a često i prečesto ne spoznajemo što od nas želi. Prava mudrost i vjera rastu i stasaju onda kada svoju volju podredimo Božjoj volji ili još bolje, kada spoznamo ono što Bog želi od nas u našim životima. Moliti Duha Svetoga za življenje svih darova koje smo primili svetim sakramentom potvrde (ili kršćanske zrelosti) imperativ je koji treba vrlo ozbiljno shvatiti, a još više živjeti. Čini se, da samo formalno primanje svetih sakramenata, samo po sebi postaje prikraćeno za onu dubinu i bit mističnog, ako se svede na lijepi običaj i raskalašenu proslavu. Čuo sam jednom prilikom da se ponegdje dar primanja sv. sakramenta Potvrde naziva i dan svečanog izlaska iz katoličke Crkve, jer kao da nakon toga potvrđenik prestaje sa vjerskim životom i zaboravlja na data obećanja pred Crkvom i biskupom (svećenikom), do prve prilike. Tada Crkva postaje servis za zadovoljenje nečijih potreba i običaja. Dao Bog da takvih postupaka bude što manje ili još bolje nimalo, a pogotovo u našoj župi.

Dar mudrosti, dar razuma, dar savjeta, dar jakosti, dar znanja, dar pobožnosti i dar straha Božjega sačinjavaju potpunu sliku čovjeka kako ga Bog želi i svojom milošću i ljubavlju prati. Zato je duhovni život, život mudrosti i prosvijetljenog razuma, život svjestan i aktivan. On zahtijeva od nas stajanje s obje noge na zemlji, ali duha zagledanog u visine. U jednom od životopisa bl. Alojzija Stepinca pročitao sam da nije prošao niti jedan dan, a da se naš blaženik nije pomolio i preporučio Duhu Svetom. Duh Sveti Utješitelj tajanstveno i tiho vodi nas kroz život, ali čineći grijeh kao da ga tjeramo iz naših duša i odjeljujemo sebe od Boga. Odijeljeni su i oni koji zatvaraju svoja srca za nadisaje Duha tvrdokorno odbijajući svoje obraćenje. Sv. Matej navodi: “Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali reknu li bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.” ( Mt 12, 31). Grijeh protiv Duha Svetoga ne sastoji se toliko u činu pogrde riječima nego više u odbijanju spasenja što ga Bog čovjeku nudi po Duhu Svetom koji djeluje snagom žrtve križa.

Duh je djelovao i prije Isusova zemaljskog života i djeluje i izvan Crkve, ali puninu spoznaje baštini samo katolička Crkva i kako navodi Pismo, nema drugog imena pod svodom nebeskim po kome bi došlo spasenje osim imena Isusa Krista. Zato možemo kazati da živimo u vjeri koju nam snagom Duha Svetoga Crkva prenosi već dva tisućljeća, a Isusovom otkupiteljskom žrtvom baštinici smo spasenja i otkupljenja. ”Uistinu, ne znamo što da molimo, ali se Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” govori sv. Pavao i kao da nas proniče i usmjerava da tražimo ne svoju volju, nego volju Božju premda sami ne znamo što je dobro za nas Tu nam svakako ne pomaže mrmljanje koje i jest najgore od svega i gdje nas naša sebičnost udaljuje od Boga i bližnjega zatvarajući nas u našu umišljenost. Zato molimo svim srcem stari himan “Dođi Duše Presveti sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti...” i radosni dočekajmo i proslavimo i ovaj blagdan Duhova (Pedesetnice ili kako se nekada govorilo Trojaki).