Portugal 1910.

S tornja gradske župne crkve upravo je odzvonila ponoć. Otac Ribeira je kanio napustiti svoju radnu sobu kad se oglasilo zvono na kućnim vratima. Vjerojatno ga tko zove nekom bolesniku, mislio je. Otvorivši vrata, ugleda muškarca sa šeširom duboko nabijenim na oči koji kratko i odrezano reče: “Želio bih se ispovijediti.”

Unatoč kasnom satu, svećenik odvrati: “Što se mene tiče, može.”
U primaćoj sobi prizna čovjek: “Optužujem se da sam učinio razbojstvo.”
Svećenik ga ozbiljno pogleda. “Kajete li se za to?”
“O da, bilo je to ludo, nisam to trebao načiniti pokraj željezničke postaje. Tamo me je naime jedan vidio i već obavijestio policiju.”
“A što ste time uvrijedili Boga, to vam ne smeta?” upita ga svećenik.
“Baš ništa”.
“Tad vam ja ne mogu dati odrješenje.”
“Nije važno. Jedino je važno da sada morate šutjeti, jer zbog ispovjedne tajne ne smijete o mom djelu nikome dalje ništa kazati. I uostalom, evo vam moj pištolj i ukradeni novac. Kasnije ću doći po to. Adios!”

I muškarac skoči kroz prozor u vrt te nestane u noći. Jedva što je nestao, kad po drugi put pozvoni zvono na vratima. Svećenik je jedva imao vremena sakriti pištolj i kesu s novcem pod papire na stolu prije no što je otvorio vrata. U sobu uđu dvojica žandara, a časnik policije bez pozdrava reče: “Prije jednog sata je kod kolodvora ubijen i opljačkan jedan muškarac. Slijedeći trag psi su nas doveli ovamo. Što o tome imate vi kazati?"

“Ne znam ništa o tome”, reče svećenik blijed kao mrtvac.
“Čini se da vam savjest nije čista”, reče poručnik. “Moramo pretražiti vaš stan.” Nije dugo trajalo da su pronašli oružje i novac.