HRVATSKA DOMOVINA Antuna Mihanovića napisana je prije 169 godina (14. ožujka 1835.) i nije samo jedna od brojnih davorija i zanosnih budnica iz razdoblja narodnog preporoda. Ona je «neke vrste simfonija cjelokupnoga hrvatskoga narodnog života» po riječima prof. A. Barac. Narodnom voljom postala je hrvatskom narodnom himnom. Ta čast nije pripala omiljenoj Gajevoj budnici "Još Hrvatska ni propala", niti zanosnim Preradovićevim pjesmama "Pozdrav domovini", ili "Naša zemlja". Osobitu čast i popularnost doživjela je skladna, dostojanstvena i miroljubiva pjesma Antuna Mihanovića jer je u noj sažeto sve što ispunja dušu čovjeka. U njoj se, kako je zapisao Miroslav Krleža, «ne govori povišenim tonom ni o barjacima ni o topovima, već o tihim stadima koja idilično i skromno pasu na livadama naše Arkadije».

Rodoljubnom pjesniku Antunu Mihanoviću domovina je u prvom redu narod kojemu su njegovi sinovi «veli ljudi, rujna lica», biljeg časti, slave, junaštva. Domovina je zipka i dom, ali i crkva i grob hrvatskoga puka. Slavna je i časna po junačkim djelima otaca i djedova. Svaki sin njezin ima prema domovini velikih moralnih obveza. Zato je svakome toliko draga:

Himna je naš nacionalni znamen, simbol hrvatske državnosti, izraz divljenja njezinim prirodnim ljepotama i vrijednim ljudima, vapaj za pravdom i mirom. Zato djeluje kao najzaufanija molitva. Nema u njoj ni traga mržnji i osveti, uskogrudnosti i nesnošljivosti. Svakim svojim stihom potiče nas na ljubav prema rodu i domu, na vjeru i nadu u vedrije sutra. Nije ona samo uzvišena himna nego i posebni himan, zanosna kao molitva pa je s pravom i pjevamo u našim liturgijskim slavljima.

Draga nam je kad je na svečanim skupovima zanosno pjevamo, draga kada o ponoći preko radija slušamo njezine smirene zvukove. Već od 1891. godine svijetli našemu narodu na njegovu teškom, ali glavnom putu do velikih, željkovanih i pravednih ideala.
"Svijetli i svijetlit će hrvatska himna našemu čovjeku":