Zašto Bog – komu je bilo dovoljno pomisliti na svijet pa da se svijet u trenu stvori – nije mogao nered koji je počinio Adam, a po njemu onda i svi mi, samom svojom mišlju dovesti u red? Zašto to slanje svoga Sina od nemila do nedraga? Zašto uboge jaslice, sva tlaka i nevolja koju je prošao? Drama križa, smrti... A onda još k tomu da bi svatko od nas ušao u plod tog otkupljenja koje je Isus za nas učinio – trebamo otrpjeti ono što nam dođe na životni put. Njie li moglo biti jednostavnije, humanije, božanskije?

Stvar je u ljubavi (opet...). A ljubav mora boljeti. Ona se mora pokazati, i koštati onog tko voli nekog. Inače joj se ne vjeruje; jer naprosto je nema. Bog je toliko ljubio svijet da je učinio za nj sve što je učinio – premda je mogao i drugačije. Za naše spasenje nije presudna množina Isusovih muka, već njegova ljubav koju je iskazao na način da sve to propati. Nije veličanstven križ, već raspeta ljubav na križu. Za Boga patnja nije bila nužna. Ali jer je ljubav, on napro­sto nije htio drugačije. Htio je, jer nas ljubi, biti solidaran s nama u svemu. Ući u svaku našu noć i smrt – da bi nam u svakojakoj našoj situaciji poručio: volim te. Jer samo ono što je voljeno nikad ne umire. I samo to je otkupljeno. Povjerovati u tu ljubav znači biti spašen. A vjeruje joj se na način da joj uzvraćamo ljubav. Opet, po istom principu: da nas ona košta i boli.