"Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek ljiljan procvjeta. Nek bujno cvatom cvate, da neka od veselja kliče i nek se raduje... oni će vidjeti slavu Jahvinu, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima; "Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!" (Iz 35, 1-4) Imamo stvarno velikog razloga da budemo radosni, sam Bog je odlučio da nas spasi.

Kad Adam i Eva nisu poslušali Boga, da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla, nego su poslušali đavla i jeli, otvorili su vrata zlu, izgubili bliski odnos i prijateljstvo s Bogom i morali napustiti raj. Time je kako sv. Pavao u poslanici Rimljanima u 5. poglavlju od 12-21 retka kaže, u svijet ušao grijeh, po grijehu smrt, nadalje, smrt je zakraljevala na Zemlji i tim grijehom mnogi su umrli. Čovjek je udaljivši se od Boga izgubio milost i postao, kako Pavao i kaže "...prodan pod grijeh" (Rim 7, 14), nije imao snage sam oduprijeti se zlu, ne griješiti i nije se mogao takav vratiti Bogu. No, Bog je u svojoj neizrecivoj ljubavi i dobroti smislio plan. Odlučio je postati čovjekom, napustiti vječnost, uzeti vremenito tijelo, u svemu biti sličan čovjeku, osim što nije nikada sagriješio i takav nevin, prihvatio strašnu muku i smrt. Tako je otkupio čovjeka i vratio ga u zajedništvo sa sobom, čovjek je opet zadobio i to, kako u proslovu Ivanova Evanđelja piše, "... milost na milost ".

Dobio je više nego je ikad imao. Sjetimo se što Isus kaže, kad je govorio o Ivanu Krstitelju: "Kažem vam: između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!" (Mt 11, 11) Kad Isus govori o kraljevstvu nebeskom ne misli samo na vječnost, nego na život ovdje, ali s Njim, kaže: "Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!" (Lk 17, 21)

I stoga radujmo se i slavimo Isusovo rođenje i nemojmo uopće sumnjati u to, sviđa li se Bogu da slavimo taj dan i trebamo li to. Sjetimo se da je Bog zapovjedio Izraelcima da obilježavaju dan kad ih je Bog izveo iz Egipta, knjiga Izlaska, 12. poglavlje. Koliko mi više imamo razloga i trebamo obilježiti spomendan kad se naš Bog ponizio, uzeo tijelo čovjeka i započeo put našeg otkupljenja. I još nešto, sigurno je važan i način na koji to činimo. Prvo i najvažnije je da Bogu damo čast i hvalu za to, kako piše i u knjizi Izlaska: "Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svim Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdijenja u čast Jahvi. (Iz 12, 42) Tako i nama slavlje dana kad se naš Bog utjelovio, rodio, neka bude Njemu u čast, neka tog dana ili tih dana činimo ono što će Njega proslaviti. Čini mi se da je dosta ljudi pobrkalo, kome treba dati čast i koga treba staviti u centar naše radosti i slavlja! Sigurno, ne na svaki način i jedino se truditi zadovoljiti svoje tijelo i svoja osjetila. Neki će izaći iz te sebičnosti, pa će se truditi razveseliti i svoje bližnje. Drugi će ići dalje pa će taj dan ili tih dana dati svoj doprinos da razvesele i one koje ni ne poznaju, a u potrebi su! No, ono što mora biti na prvom mjestu je Bogu dati čast i hvalu, a ovo drugo, pogotovo služiti drugima, ne propustiti! Svakako, možemo i svoje tijelo razveseliti, samo što bi nam to trebalo biti poslije, a ne prije svega drugoga.

Znači, trebamo si posvjestiti što taj blagdan uopće predstavlja, prisjetimo se kako su se anđeli radovali i slavili Boga. Anđelu koji je pastirima navijestio Isusovo rođenje "...pridruži se silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" Iz ovoga možemo zaključiti koliko je taj događaj važan – silna nebeska vojska se pridružila slavlju. Anđeli su mogli slaviti Boga i u nebu, ali očito da je Bog htio da to čine tako da ih ljudi vide, da i ljude potaknu da Bogu odaju slavu i da posvjeste ljudima da su miljenici Božji, jer kad se Bog odlučio na taj korak, znači da mu je jako stalo do čovjeka i da ga jako voli! Vjerujem da i u nama kad si posvjestimo tu činjenicu raste radost i što smo svjesniji te činjenice sve veća radost nas obuzima! Možda u konkretnom životu ne primamo uvijek od ljudi ljubav, ali ako postanemo svjesni činjenice da smo – Stvoritelju svega – miljenici , možemo unatoč svega stvarno biti sretni i radosni i zahvalni!

Još nešto jako važno! To što se Isus rodio i sve što je učinio jako je važno za sav ljudski rod, ali za mene osobno ima značenja tek ako to prihvatim, primim. Znate što piše na početku Ivanova Evanđelja: "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja." Znači, tek ako ga primim, dobivam sve! I obrnuto, ako ga ne primim ne mogu ni dobiti, jer On je onaj u kome je sve! Znači od mene se osobno traži da ga prihvatim, primim, da mu kažem: "Da Isuse, ja primam tebe i sve što mi želiš dati, tebi dajem vlast nad mojim životom, dođi u moje srce, ti budi u njemu gospodar, slobodom koju mi je Bog Stvoritelj dao tebe odabirem i tebi je dajem, neka bude tvoja volja u mom životu, a ne moja, jer ti koji si me stvorio i koji me tako ljubiš da si dao svoj život za mene, sigurno najbolje znaš što je za moje dobro!" Učinimo to, prihvatimo ovog Božića Isusa u svoje srce, neka se rodi u nama kao što se rodio u Betlehemskoj štalici. Predajmo Njemu svoj život i vidjet ćemo - On sve čini novo! I onda nećemo radost i ljubav stalno tražiti negdje drugdje i doživljavati razočarenja! Radost i Ljubav će živjeti u nama!!