Šest dana pred svečani Vazam, na Cvjetnicu, Gospodin ulazi u Jeruzalem. Bio je to posljednji tjedan, što ga je Isus proživio na zemlji u smrtnome tijelu. U crkvenom životu taj tjedan je poznat pod imenom Veliki tjedan. Na dan Cvjetnice Crkva se spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem u nakani da učini svoje vazmeno otajstvo. U svim misama se čini spomen toga Gospodnjeg ulaska i to ophodom ili svečanim ulaskom prije glavne mise.

Sudjelovanjem u ophodu na Cvjetnicu, priznajemo Krista svojim Spasiteljem i Kraljem. Na taj način ulazimo u godišnju proslavu vazmenog otajstva. Već od početka Korizme pripravljamo se za Vazam: postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi.

Sve do tada Isus je izbjegavao sve što bi ga moglo proslaviti. Branio je ozdravljenima i gubavcima i svima kojima je činio čudesa da o Njemu govore, javno se nije proglasio za Mesiju i kad ga narod htjede učiniti svojim očekivanim kraljem povukao se u pu­stinju. No sada je došlo vrijeme muke i pred židovskim vlastima nije imao razloga da više taji tko je On.

Na dan Cvjetnice u nedjelju poslije podne ući će u Jeruzalem s velikom slavom i sjajem koji će jasno ukazati na to da je On Krist, kralj. Učinio je to kako bi možda nevjerni Židovi ipak jednom progledali i povjerovali kad vide da Ga narod uvede u sveti grad kao kralja i sina Davidova. Isus je jahao na mladom magaretu uz pratnju učenika i velikog mnoštva naroda. Ispunilo se proroštvo Zaharije: "Kažite kćeri sionskoj: Ne boj se, kćeri sionska! Evo, kralj tvoj ide k tebi, krotak, sjedeći na magaretu." No, Isus u Jeruzalem nije ušao kao neki ratoborni kralj nego kao kralj duša. On će sebi osnovati kraljevstvo svojom mukom i smrću na križu. Njegovo oružje je križ kojim će proširiti svoje kraljevstvo od mora do mora...

Hosana je židovska riječ koja znači: spasi, očuvaj. Od početne mo­litve, oduševljenje i klicanje se pretvorilo u usklik: "Hosana Si­nu Davidovu", što znači: "Spasi Bože, Sina Davidova!". Davidu je Bog obećao vječno kraljevstvo, a to će se ispuniti Mesijom.
Drugi su opet vikali: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!", što znači: Neka Bog blagoslovi Onoga koga nam je poslao.
Neki su klicali: "Hosana na visini!". To je značilo: neka s neba od Boga dođe pomoć Njegovu poslaniku, na zemlji.

Sve je to upućivalo na to da su ljudi Isusa gledali kao obećanog Mesiju koji će uspostaviti židovsko kraljevstvo. Bili su tu i farizeji i pismoznanci i vidjevši veliko veselje i oduševljenje naroda, nije im se to svidjelo pa nemoćni zamoliše Isusa: "Učitelju, zar ne čuješ, zar ne vidiš? Zaprijeti svojim učenicima da tako ne viču!". A Isus odgovori: "Kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo!". Sada im je javno rekao da je On uistinu obećani Mesija.
Gledajući taj prizor pred sobom te bedeme ispred hrama, Isus je u duhu vidio groznu nesreću koja će stići Jeruzalem:"Od ovoga grada neće ostati ni kamen na kamenu". I usred klicanja mnoštva, "Isus zaplače u sav glas". I pored toga Židovi nisu u njemu mogli vidjeti Boga i prihvatiti obraćenje.

Narod u gradu je bio znatiželjan, čitav grad se uzbunio. Stranci koji su se tu zatekli pitali su: "Tko je to, tko je to?". Narod koji je dopratio Isusa kazivaše: "To je Isus, prorok iz Nazareta u Galileji". Sve to ushićenje i radost dogodila se sasvim spontano, bez ikakve zapovijedi i organizacije. Nije to bilo svjetsko slavlje nego vjersko pa ipak Židovi neće propustiti i ovu priliku pa će Isusa za koji dan tužiti Pilatu da je Krist kralj.

Bilo je to vrijeme pashe pa su u Jeruzalem dolazile i sveča­no ulazile karavane iz raznih krajeva židovskih naselja. Po Mojsijevu zakonu Židovi su morali na taj dan odabrati janje koje će zaklati za pashu. Upravo na taj dan ušao je u Jeruzalem Onaj pravi vazmeni Jaganjac, koji će se žrtvovati za grijehe svijeta... Kralj slave – Gospodin nad vojskama.