Iako sam u vrijeme odlaska bio mali dječak, ipak me je zanimalo, kako su se to zatvorila vrata, i kako to, da više Jagicu "nebumo nigdar videli". U mojem okruženju su znali samo, da su Karmeličanke bosonoge časne sestre, te, da kada djevojka uđe u taj samostanski red iz njega više živa ne izlazi. Pripovijedali su, a to mi je u toj dobi izgledalo strašno, da se čak i pokapaju unutar zidina samostana. Bio sam premali da bi u svojoj glavi razumio smisao i vrijednost kontemplativnog života, a posebno zatvaranje unutar nekakvih zidina. Sjećam se da su ljudi po selu tužili za Jagicom, i zašto je odabrala život po pravilima strogog karmeličanskog reda. Ja sam si tada zamišljao da je red časnih sestara milosrdnica u kojem je bila moja teta dostatan, i najbolji. Ona je od Majke Poglavarice nakon novicijata u Zagrebu upućena u Osijek , i nakon sedam godina službe premještena u Sarajevo. Iz Sarajeva u kojem je u vojnoj bolnici na Koševu radila kao medicinska sestra, proživjela je lijepih ali i gorkih časova ateističkog bezbožničkog izrugivanja, posebice poslije II. svjetskog rata. Redovito je sa skromnim darovima koji su nama djeci bili do neba, dolazila u Veliku Mlaku na godišnji odmor. Tata je po nju i njezin veliki kofer na željezničku postaju u Odre išao konjskom zapregom i kolima zvanim "Šlavuner" u kojima je odvezao i junakinju naše pripovijesti. Meni je u to vrijeme red sestara milosrdnica izgledao kao dostatan za postizavanje vrhunca žrtve. Tek u godinama zrelenja i duhovnog rasta počeo sam shvaćati smisao adoracije i poniranja u nutrinu nevidljivog čovjekovog bitka.

Spoznaju smisla molitve olakšala je i primjena hrvatskog jezika koji je odlukom II. Vatikanskog sabora u Svetom bogoslužju zamijenio do tada univerzalni, latinski jezik. Mudroj djevici Jagici već zarana Bog udijeli dar spoznanja i opskrbi je dostatnom količinom ulja, te ona užganim stijenom dočeka Zaručnika, ne bilo kakvog, već Krista, Kralja vjekova kojemu sve živi. Njezin uzor, Sveta Terezija Avilska, reformatorica reda, u svojem je životu imala velik broj viđenja i nije imala ovakvih poteškoća, kroz koje ja, slabić, prolazim. I Jagica se poput svojih uzora u traženju duhovnog savršenstva, postom i molitvom nastojala osloboditi navezanosti na zemaljske želje. Suradnik u preoblikovanju karmeličanskog reda Svetoj Tereziji je bio Sv.Ivan od Križa. U jedan od 30. samostana koje je Sv. Terezija osnovala do svoje smrti 1572.g. u Španjolskoj, ušla je doskora, spoznajući vrijednost vječnosti nad ispraznošću prolaznosti, djevojka naše domovine, poznata, i vrsna zagrebačka glumica Edita Majić.

U taj, najstroži ženski redovnički red ne ulaze djevojke labilna karaktera, već duhom stabilne i Božjim darovima ispunjene djevojke. Osim molitve, program života bosonogih karmeličanki je, pjevanje duhovnih pjesama, puno razmišljanja i uz specifičan ručni rad kojim se bave, malo razgovora. Obodren darom Duha molitve zagrebački je nadbiskup, dr.Alojzije Stepinac, mučenik, a danas blaženi smjestio časne setre karmeličanke u, do tada hladne prostore dvorca Brezovica, ljetovalište zagrebačkih biskupa i tako taj prostor oplemenio i učinio vrelom molitve.

Veliki dio tog krasnog baroknog dvorca komunističke su vlasti poslije II. Svjetskog rata otele zagrebačkoj biskupiji. Jer su otimači smatrali da će "Opijum naroda" popustiti i vremenom isčeznuti, mali dio dvorca su nevoljko prepustili tim vrijednim, tihim moliteljicama, koje su na nadbiskupov poziv došle u Hrvatsku, s ciljem da mole za hrvatski narod i domovinu.
Puno godina kasnije i meni se u život uvezao dvorac Brezovica. U njemu je za biskupovanja dr. Bauera kao domačica radila baka moje supruge, Štefanija, a djed Miško je bio komornik. U desnoj istočnoj kuli rodio im se 1914. sin Mladen, kasnije moj tast. Ja sam u njemu puno kasnije, 1974. za uzvanike priredio svadbenu svečanost. Kako su sestre karmeličanke obilno molile dade zaključiti i iz toga, jer je fletno, već nakon 15. godina prebivanja u Brezovici, naša draga Jagica zajedno sa manjom skupinom sestara premještena u Juršiće kod Pule. Ovog puta poradi djelotvornosti "Opijuma", koji ipak nije isčeznuo, te je tamo osnovan novi samostan reda bosonogih karmeličanki. Danas se Jagica nalazi u Karmelu, Kloštar Ivanič. Redovničko ime joj je Margareta. Odabrala ga je, i kod polaganja vječnih zavjeta prije pola stoljeća potvrdila.

Kako se molitvom, a pjevanjem čak dvostruko molitelj penje prema uzvišenosti, tako se i meni danas čini da je vrijeme od 50. ljeta teklo kvadratnom, a ne linearnom brzinom. Osjećam, da poradi svojega skromnog proznog talenta puno zahvalnosti neću zapisati, i vječni dužnik č.s.Margareti, Jagici Lacković ostati. Tijekom minulog vremena promijenila se i svjetovna vlast u našoj domovini. Jedna od stečevina te promjene je nesputan izbor vjerskog nauka i tumačenja u školama. Možda će po njemu, i molitvama sestara karmeličanki, dragi Bog koju djevicu iz našega mjesta obasjati sjajem iz svjetiljke mudre djevice. Mi, malobrojni članovi crkvenog zbora Schola cantorum "Sv.Barbara" osjetili smo ga, i u mjesecu Studenom 2004. s radošču, i skromnim prigodnim darovima odlučili krenuti put Kloštra. Tu smo se č.s. Margareti srcem i pjevanjem crkvenih pjesama zahvalili za 50. godišnje žarke molitve za nas velikomlačane i hrvatski narod, za njezine mile roditelje koji blaženo počivaju, i čekaju znak trublje u kojem će nas zauvijek sjediniti Kralj vjekova kojemu sve živi.