Otpremavši Jagicu u Samostan časnih sestara karmeličanki u Brezovicu utrošio je u ono vrijeme moj pokojni otac tri sata konjskoga hoda. Sada, nakon 50 godina u selu više nitko nema konja i ne čuje se drndanje konjskih zaprega. Istu razdaljinu automobilom se preveze za manje od pola sata. Pa, tako i put do Kloštra Ivanića i nove adrese naše drage karmeličanke č.s. Margarete Jagice Lacković u današnje vrijeme ne traje dugo. Kod Buzina se automobilom popneš na autocestu koja obilazi Zagreb , i na njoj odabereš pravac koji vodi prema Brodu na Savi, kako bijaše raniji naziv za Slavonski Brod, a često ga izriče naš stoljetni književnik Dragutin Tadijanović. I eto, tek kada se kotači automobila najbolje zavrte, a motor dosegne radnu temperaturu, silaziš uz naplatu cestarine na lokalnu cestu koja vodi najprije u Ivanić Grad, a potom u Kloštar Ivanić. Zemlja je pretežito ravna kao i u Turopolju, nu ima pokoji lako svladivi uspon neposredno pred ulazom u samo mjesto, gradić, Kloštar Ivanić.

Kada u centru Kloštar Ivanića izađeš iz automobila i bilo mladog ili starijeg prolaznika upitaš gdje prebivaju časne sestre, svaki će usmjeriti prstom na Karmel, kako se zove adresa na kojoj se nalazi samostan. Karmel u Kloštru Ivaniću je baš kao i istoimeno brdo u Judeji, u odnosu na okolno zemljište malo povišen, pa to samostan čini još upečatljivijim i vrijednim naklona. A oči se čovjeku napasaju ne samo u novom krajobrazu, nego i u prelijepom stoljetnom parku pred samostanskom zgradom. Užitak nadražuje marno uređen cvjetnjak neposredno na ulazu u gostinjsku sobu. Nakon zvona pojavi se č.s. karmeličanka koja uz dopuštenje poglavarice smije izaći i izvan zidina samostana i izravno kontaktirati sa vanjskim svijetom. Ona redovito priredi trpezu za goste u kojoj se nađe hrane za tijelo i pobrine se za unutarnje raspoloženje pridošlica.

U to se uvjerila i skupina crkvenih pjevača "Schole cantorum" Sv. Barbara Velika Mlaka, o prisjećaju na dane odlaska naše mile Jagice iz naše sredine prije 50 godina. Uzbuđenje koje se kao neko čudo stvara unatoč miru okolnog okruženja biva prekinuto, kada se poput živih anđela pred posjetiteljem iza rešetki pojavi jedna po jedna časna sestra. Čovjek ih doživljuje kao izravne suradnike s Bogom i zagovornike za naše ljudske slabosti kod Njega. Iako časne sestre karmeličanke ne izlaze izvan samostanskih zidina susret i razgovor s njima oplemenjuje svakoga, napose onoga koji želi uroniti u duhovnu dubinu svoje nutrine. Mi smo pak njima za ljubav, za njihove molitve u kojima smo i mi dionici, otpjevali nekoliko crkvenih pjesama i naznačili program "Schole cantorum" (predvodnika pjevača) Svete Barbare.
Uz crkvene pjesme iz svjetovnog programa otpjevali smo himnu Velikoj Mlaki i Mlekarsku himnu, djela našeg samoukog skladatelja velikomlačanina Imbre Lacković Jurekovoga. Oduševljene životnim tekstom Mlekarske himne u kojem se opjevava mlekar, kantar koji na plečima nosi teške bisage ili jaram s privezanim kantama napunjenih mlijekom, poželjele su opetovano pjevanje iste. Zbog toga kao i poradi radosno provedenih trenutaka među njima, uz zahvalu za lijepi prijam, dali smo riječ da ćemo ih i 2005. pohoditi možda u promijenjenom sastavu, ili u sastavu koji im se predstavio o zlatnom jubileju č.s. Margarete Jagice Lacković, tj. Doroteja Grubačević, Marica Jerković, Mirjana Maković, Ana Petrušić, Ljerka Prčić-soprani; Barica Mirenić, Vesna Mikešić, Nadica Brajković, Ana Vucković-alti; Mihael Prčić-tenor; Nikola Maković-bas.