Radostan sam, budite i Vi! Molimo zajedno u radosti, Djevici Mariji povjeravam se s radošću, posljednje su riječi našeg voljenog Pape. Ali kako da budemo radosni kad je tuga još svježa i prejaka?!

Kao i svaki drugi žitelj naše domovine, duboko smo povezani kroz ljubav i prijateljstvo koje nam je pokazao svojim posjetima (više puta posjetio je jedino Poljsku, 9 puta). Ali moja povezanost s njim je još i dublja, a upravo ona, njegova domovina, veže nas još dublje... Zbog odlaska dragog nam prijatelja, dvostruka tuga u mom je srcu i suza iz mog oka teče. Otišao je veliki čovjek, neponovljiv. Veliki Kristov namjesnik i borac na ovoj zemlji.

Neću opisivati i nabrajati sva njegova djela i dostignuća, sve rekorde k oje je postavio, jer mi ne bi bila dovoljna cijela ova Barka (u nekoliko navrata u njoj smo i pisali o njemu). A i ne želim da se ovaj članak pretvori u hladnu statistiku, želim da to ostane moje posljednje zbogom Karolu Jozefu Wojtyłi. Uostalom, sve je već pisano, prikazivano, govoreno...

Ne bojte se, riječi su koje je Ivan Pavao II uputio na početku svog pontifikata, trećeg po dužini. I te riječi su ga pratile kroz cijelo vrijeme, a na neki način postale su i drugi moto njegovog života. Prvi je bio Totus tuus, što znači posve Tvoj. Naravno, posvetio se Djevici kojoj je i predao svoj život. Do zadnjeg trenutka. A njegovi posljednji trenuci pokazali su da je do samoga kraja ostao snažan u duhu (kad ga je tijelo već toliko puta izdalo), vjeran i dosljedan Kristovoj nauci. To može poslužiti kao i primjer svima onima koji žele legalizirati eutanaziju, primjer kako čovjek može ostati i u bolesti dostojanstven i ponosan. Do kraja je slijedio Kristov nauk i nije se htio odreći svoje službe jer ni Krist nije sišao s križa kad je bilo najteže.

Među posljednjim porukama koje je uputio iz svoje bolesničke postelje, obratio se i nama mladima. Mladima koje je toliko volio, i koji smo njega voljeli. Mogla se ta ljubav vidjeti (i osjetiti) na svjetskim susretima mladih, gdje se okupljalo nekoliko milijuna mladih.
Posebno je ta veza došla do izražaja u posljednjim trenutaka papina života kada su se na Trgu sv. Petra, od njega došli oprostiti mladi. Ja sam vas tražio, a vi ste došli. I na tome vam hvala! Hvala Tebi Sveti oče, na ljubavi kojom si nas nadahnjivao tijekom svog života. Bili smo Tvoj izvor energije, a sada će riječi koje si nam uputio i ostavio u nasljeđe, nadahnjivati i biti izvor naše vjere.

Usprkos tuge koju osjećamo u svojim srcima, trebamo biti ponosni i radosni što smo imali prilike upoznati i živjeti u vremenu djelovanja pape Ivana Pavla II. Čovjeka koji je pokazao svim velikim moćnicima kako se svijet može promijeniti bez upotrebe sile, bez ratova i oružja, samo s ljubavlju, osmjehom i razgovorom. Čovjeka koji je imao snage reći svijetu mea culpa za sve grijehe Crkve; čovjeka koji je prvi prekoračio granicu religijskih netrpeljivosti ulazeći u sinagogu i džamiju...

Istina je da smo izgubili velikog čovjeka na zemlji, ali smo zato dobili još većeg zagovornika u nebu, i ne sumnjam da već u ovom trenutku, on to i čini! A nama koji smo ostali iza njega, sada preostaje samo čekanje da doznamo tko će preuzeti Papinsku stolicu u Vatikanu. Kandidata je nekoliko, ali ostavit ću kompetentnijim od mene da o tome raspravljaju i predviđaju. Ipak sam ja samo običan čovjek koji je ponosan i uplakan, radostan i tužan... Jedan od mnogih koji tuguju za voljenom osobom...

Naš papa sada se vratio u dom Gospodnji; pokoj vječni daruj mu Gospodine! I neka mu je laka ova zemlja koju je ljubio i po kojoj je toliko volio putovati!