Velik je i mučan razmak, braćo i sestre, koji dijeli ispovijedaonicu od propovijedaonice. Od slušanja propovijedi, pa i onog radosnog i zanesenog, do skrušenog klecanja u ispovjedaonici, o to je čitav bezdan koji treba prekoračiti! Razlika je upravo takva kao između čovjeka koji s odobravanjem promatra kako drugi rade, i čovjeka koji je sam zasukao rukave i uključio se u naporan posao. Biti simpatizer, platonski prijatelj, ili biti sudionik, angažirani radnik, o to je razlika – golema kao more!

Odobravati propovjedniku i kleknuti pred ispovjednika, to je takva udaljenost kao između dvojice sasvim različitih ljudi. Kao između dvojice koji stoje na morskoj obali: jedan se divi i hvali more, ali ne silazi, ne predaje mu se, ne počinje plivati, a drugi ja zagazio u more i počeo se s njime boriti.

Koliki s iskrenim odobravanjem slušaju riječ Božju, dive se kršćanskoj istini, simpatiziraju cijelim srcem, ali ući u to, početi živjeti, – a to praktički znači poći najprije u ispovijedaonicu – za to oni ne mogu smoći snage. Odlažu iz dana u dan, ne nalaze u sebi odvažnosti za taj korak. I prođu duge godine, dugovi duše talože se i gomilaju, srce je čovjekovo sve mučnije pritisnuto, životne snage sve više ginu i kopne, a i odvažnost je prečesto – logično – sve manja!...

Sići u to Kristovo more i hrabro zaplivati, ne biti samo pasi­van promatrač, nego se uvrstiti u aktivne sudionike i suradnike Kristove, o kako je to mučno odlučiti, a još mučnije izvesti! Kakvih li sve prigovora i izgovora možemo čuti od ljudi da bi same sebe opravdali zašto tako neprekidno odlažu pristup k ispovijedaonici!
Što li sve oni znadu reći protiv ispovijedi, premda u dnu duše veoma lucidno i jasno vide kako je to dobra i sjajna stvar, kako je to veliko i divno iznašašće Kristovo!

Koliko puta onda takvi kunktatori – oklijevatelji – upiru prstom u mnoge koji se često ispovijedaju, ali se pravi rast na njima ne očituje! "Kakva, dakle, korist od ispovijedi" – kažu – "jer gledaj ove: ništa se ne mijenjaju i ne poboljšavaju !" A u srcu im međutim ipak neki glas postojano ponavlja da je i to tek puki izgovor! Jer ako se na mnogima koji se ispovijedaju ne vidi odmah očevidan napredak, što ipak ti znaš o tome, pred kolikim ih je padovima ispovijedaonica sačuvala? Možda su sada osrednji i nekako mlaki, makar se ispovijedaju, ali što bi bilo, kakvi bi bili kad se ne bi uopće ispovijedali?!

Istina je – doduše – da ima i takvih koji su se privikli na more kao na lagano poigravanje i njihanje, pa se neprekidno praća­kaju samo uz kraj, a da uopće još ne pomisliše otisnuti se na du­binu! Ispovijedaju se nedovoljno ozbiljno, ostaju uvijek početnici, nikad neće uznapredovati u duhovnom rastu! Ali more je ipak more, veličanstveno i duboko ozbiljno, zbiljsko more, makar ima lakomislenih kupaca koji ne poznaju drugo nego pličine ! Velika je rijeka ipak rijeka, makar ima mnogo žaba, koje se zadržavaju u lokvastim rukavcima!

Ljudi koji iznose slične prigovore protiv ispovijedi, tim samim pokazuju da oni ispovijed doista ozbiljno shvaćaju; možda ozbiljnije nego mnogi koji se često ispovijedaju! Ali što koristi, kad oni sami nemaju junaštva i odvažnosti da je prihvate?! Kakva korist što u srcu osjećaju veličinu Božjega dara, kad zbog svoga kukavičluka i nemoćnog oklijevanja nikad tog Božjeg dara okusiti neće !?!

Ispovijedaonica je izvrsno sredstvo za duhovni rast: u sjeni njezino j započeti su toliki heroizmi duha i srca; tolike velike žrtve, koje su kasnije zadivile svijet, začele su se u šapatu onog malog prozorčića u nekom kutu crkvice !

Koliki je mladi čovjek i djevojka našao tu ohrabrenja i snage za daljnju ustrajnost i borbu, koliko je bračnih lomova i tragedija tu otklonjeno, koliko utjehe je tu Bog podijelio obilnom rukom darežljivom! O Bože veliki, što li si sve učinio po šapatu nekog neuglednog svećenika, koliko li suza osušio, koliko ranjenih srdaca zacijelio !

O digni se, dakle, i ti, prijatelju i brate, ne krzmaj više! Priđi šutke i sagnuta čela: ti ćeš izići s osmijehom, i vedrina će blistati u tvojim očima, za koje se sada bojiš da su već ugasle od neprekidnog zataškavanja nutrine što je preko njih htjela izbiti na svjetlo!

"Znam, korizma je; pošao bih" – šapćeš u sebi – "ali se bojim sramote... obezvrijeđenja ... teško mi je priznati... kako da iznesem na svjetlo sve to skupa, što mi je tijesno u grudima?... prezret će me svećenik... ta kako ću?..." Ali čemu sva ta igra, brate, sestro, čemu to nejunačko pritiskanje krinke na lice, to šaranje i podvaljivanje samome sebi? Kad znaš da samo ono v rijediš što pred Bogom vrijediš i da od drugih nemaš vrijednosti! Uostalom, što te briga za slugu, kad znaš da će te Gospodar zagrliti, priz­nati opet za svoga sina, posaditi za stol u domu i utisnuti cjelov pomirenja i ljubavi na tvoje od groznice ispucane usne!?!