Engleskinja Rosi pripovijeda:

Kad sam bila mlada žena, radila sam u vojničkom restoranu. Imala sam kolegu na poslu, visoka i lijepa muškarca. Zvao se William. Uvijek je sa mnom bio prijazan i voljela sam ga. Prije nego smo postali svjesni što se s nama dogodilo, bili smo preko glave zaljubljeni jedno u drugo. Nažalost, William je bio oženjen i imao je troje djece. Ipak, ja nisam mogla zamisliti život bez njega. I ubrzo sam ga uspjela otrgnuti od njegove obitelji i on se preselio k meni. Uskoro smo dobili blizance, dvije djevojčice – Margaret i Denise. William se morao sada mučiti za dvije obitelji, što je bilo previše za njega. I sve je to djelovalo na njega i zdravlje mu se pogoršalo. Ja sam ponovno zatrudnjela, a William je još prije rođenja djeteta umro od srčanog udara.

Novorođenče je bila opet djevojčica. Dala sam joj ime Judy. Kad mi ju je bolničarka prvi put dala u naručje, osjetila sam da je nesebično ljubim. Bila je moje tijelo i moja krv, moja mala Judy.

Bila su to gorka vremena. Morala sam teško raditi, a kad bih došla kući i uzela djecu iz dječjeg vrtića bila sam već toliko iscrpljena da sam još mogla samo leći na pod i pustiti da djeca pužu po meni. Novac nije dostajao, a ni snage više nije bilo. Sa svih su mi strana govorili: "Ovo je dijete za tebe previše. Daj ga posvojiti." Srce mi se razdiralo. Ali što mi je drugo preostalo? Zdravlje mi je bilo upropašteno, stalno sam bila u depresijama, više nisam razlikovala zbilju i psihoze. Socijalna radnica našla je preko neke organizacije jednu obitelj koja je željela posvojiti dijete. Bila sam slomljena, potpisala sam i moja je mala Judy otišla.

Uz tešku sam borbu podizala svoje blizanke. Nije ih bilo u što obući, a ja nisam imala ni snage ni vremena igrati se s njima ili im pripovijedati priče. Sasvim su slučajno od jedne brbljave susjede saznale da imaju malu sestricu. Njima je tada bilo devet godina.
Pitale su me gdje se ona nalazi, a ja sam morala kazati da to ne znam. I one su počele neutješno plakati. "Naša mala sestrica je izgubljena!" A to je i za mene bila nikad zacijeljena rana. Prigodom Božića i rođendana uvijek mi je Judy bila na pameti. Je li joj dobro? Je li sretna?

I godine su prolazile. Izašao je novi zakon da posvojena djeca smiju tražiti svoje naravne roditelje kad navrše osamnaest godina. Na 18. Judyn rođendan više nisam mogla izdržati. Sjela sam u vlak za London, jer sam znala da ona najvjerojatnije tamo živi. Bilo je to prvi put da sam došla u taj velegrad. I obilazila sam od jednog do drugog mjesta u nadi da dobijem adresu svoje kćeri. Rano ujutro sam na postaji prespavala nekoliko sati i dala se dalje na traženje. Došavši kući, bila sam potpuno iscrpljena.

Stalno sam pisala pisma organizaciji za posvojenje kojoj sam Judy bila predala, ali ona mi nije željela dati nikakvih pojedinosti: Judy je imala pravo tražiti mene, ali ne obratno! Ja se nisam željela miješati u prilike svoje kćeri, ali danju i noću nisam nalazila mira dok ne saznam je li ona sretna.

Nekoliko godina kasnije saznala sam da socijalni radnik John Stroud češće u novinama piše o obiteljskim prilikama. I on je moju želju uzeo sebi na srce te uskoro saznao gdje je Judy stanovala. Bila je sretno udana i imala trogodišnju kćer.
Naravno da mi to John nije rekao. On je najprije morao saznati želi li moja kći mene vidjeti. Judy je bila presretna i rekla mu: "Sve sam ove godine mislila na svoju obitelj, i sad ću je konačno susresti." No, morala je prije toga o tom pitati svoje adoptivne roditelje. I oni su bili izvanredno velikodušni i kćeri su dali punu slobodu. I zatim se tako dogodilo. Judy je nazvala telefonski svoju obitelj, ali je kod kuće bila samo Margaret.

"Tko je tamo?" upita Margaret.
"Ja sam Judy, tvoja mala sestrica." Nakon toga nije bilo nikakva odgovora. Judy je samo čula kako na drugoj strani žice netko plače. Margaret nije mogla progovoriti nijedne riječi. A Judy je samo kazala da će u 19 sati nazvati mamu.
Za mene je bilo gotovo previše čuti glas svoje kćeri: "Mama, ja sam, Judy!"
Predivan je to bio ponovni susret.

Sada se posjećujemo više puta na godinu. Judy se predivno slaže sa svojim sestrama. Sad sam mirna, otkad mi je moja kći Judy oprostila, a i Bog mi je oprostio. Jer ja sam Boga teško uvrijedila, ne samo zato što sam dala posvojiti svoju kćer, nego što sam Williama rastavila od njegove obitelji.

U gradu ponekad susrećem Williamovu ženu. Uvijek poželim da joj uputim riječ, ali dosad još nisam smogla snage i smionosti. Nadam se da ću to jednom moći.