I.

Narod (ja govorim o dobrom, o onom koji nije dotaknula pokvarenost izrasla iz vladajućih klasa), oslobođen od onoga što Isus naziva zaslijepljenošću bogatstvom, koji je zadovoljan nasušnim kruhom svagdašnjim, koji prosi u Oca nebeskoga samo ono što on daje malim pticama koje ne siju i ne žanju – živi pravim životom, životom srca bo­lje od drugih ljudi koji su potonuli u želje i zaboravili na mir.

Evo zašto herojske podvige, samopožrtvovanja treba tražiti u njemu, u narodu. Odbaci te narod – što će biti sa zavjetima duga, s onim čime se jedinstveno drži društvo, s onim što tvori veličinu i snagu nacija? Kad nacije slabe, tko ih obnavlja, oživljuje, ako ne običan narod? Ali ako je bolest neizlječiva, a nužna je da bi se nacije smanjile, iz čega će niknuti mlado stablo, predviđeno da zamijeni staro drvo, ako ne opet, iznova iz naroda? Zbog toga se narodu obraća Isus, zbog toga narod priznaje u njemu poslanika Očeva, slavi ime njegovo, proglašava njegovu vlast, pokorava joj se. Kneževi pak hrama, pismoznanci, proklinju ga i ubijaju. No, bez obzira na njihovo nasiljie i himbenost, bez obzira na mučenje, Isus je pobijedio u narodu: narod je osnovao njegovo kraljevstvo na svijetu i narodom će se proširiti; narod će roditi novi život, božanski zametak koji bi htjele ugušiti nasilničke vlasti, već obuzete užasom svojeg bliskog kraja.

II.

Čovjek ne može dostići Božje savršenstvo, ali je dužan postojano činiti napore da mu se sve više pribiližava. To je put: kojemu je od pamtivjeka čovječjem rodu bilo namijenjeno ići. To je trnovit i težak put zbog teškoća koje se susreću na svakom njegovu koraku. Ali, to je i utješan i ugodan put zbog plodova koje donosi i među kojima je i posljednji plod – bratski svijet, kraljevstvo mira i ljubavi na zemlji. Tada će nastupiti i konačno veliko jedinstvo. No, ne jedinstvo kao spajanje života pojedinca sa životom svih. Za ostvarenje tog jedinstva potrebno je oslobađanje od samoga sebe. Svojevoljno odricanje od svega što dijeli i osamljuje. U tome je cijelo evanđeosko učenje. Ono je sve – i milosrđe u općoj ljubavi koja uključuje u sebe Boga i sve njegove tvorevine. I u svim Božjim tvorevinama mijenja se sve zbog toga. Iz sebeljublja se rađa gordost, koristoljublje, strasti, zavist, gnjev, neljubaznost; iz osjećaja jedinstva života, čiji je temelj Bog, rađaju se krotkost, samoodricanje, unutarnji mir – čiste radosti koje pretvaraju zemaljska stradanja u ničim narušeno blaženstvo. No, zapamtite: što se više budete kretali po tom putu, više ćete zapreka sretati od djece vijeka, podanika bivšeg kralja. Oni će vas mrziti, povlačiti po sudovima i bacati u tamnice – da bi ugušili dobro u zametku, dobro čije sjeme sijete oko sebe – zato da se produži zlo kojemu oni služe. Utvrdite se u svojim srcima, ojačajte u svojoj smjelosti – da ne biste pali u toj svetoj borbi.

Ostavite u nasljedstvo tu borbu – kao najveću zavjetnu čast svojega nasljedstva onome tko vas slijedi. Odmora će biti nakon bitaka. Borba se nastavlja do dana u kojem će biti rečeno: Bog je pobijedio, kraljevstvo je njegovo ustanovljeno na zemlji i djeca njegova imaju domovinu.

III.

Gdje je Isus? Gdje je njegovo učenje? Može li ga se naći u kršćanskim narodima? U ustanovama ga nema; u zakonima koji su prožeti duhom nejednakosti ga nema; u naravima prožetim egoizmom ga nema. Gdje je onda Isusovo učenje? Ono je li budućnosti pripremljenoj radom u dubinama čovjekove prirode; ono je u potresnom kretanju naroda s jednog kraja zemlje na drugi; ono je. u nastojanjima čistih duša i pravednih srca; ono je u spoznaji svih, jer svi znaju da se postojeće ne može produžiti zato što je zlo, odricanje od milosrđa, bratstva, nasljeđe Kainova roda nešto već odbačeno što pada sa stabla od Božjeg povjetarca.

IV.

Za oslobađanje od njih postoji samo jedno sredstvo: rad sa samim sobom. Često se misli da mogu pomoći zakoni vlade, ali to je nemoguće jer zakone pišu i upravljaju ljudima oni koji stradavaju od iskušenja pohote, oholosti i koristoljublja. I zbog toga se na zakone i vlade ne treba oslanjati. Stoga je jedino što ljudi mogu učiniti za svoju sreću – uništavanje u samome sebi i pohote i oholosti i koristoljublja. Nikakav napredak nije moguć sve dok ne počnemo s tim poboljšanjem samoga sebe.

V.

Objavivši buduće spasenje, Isus je narodu objavio i svoje nužne uvjete. Ono će biti plod ljubavi, samopožrtvovanja, milosrđa i općeg oprosta.

Dakle, ako oslobođenje još nije nastupilo, ako još traje vrijeme gladi i vrijeme plača, vrijeme ugnjetavanja, krivite za to samo sebe.

VI.