Američki stručnjak Max Ellerbusch priča iz svog života:

Bilo je to godine 1958, nekog ludog petka, šest dana prije Božića. Nalazio sam se u svojoj elektri čarskoj radionici i žurno svršavao narudžbe da bih mogao božićne dane provesti u miru sa svojom obitelji. Najednom zazvoni telefon i glas s druge strane priopći mi da je našeg petogodišnjeg sina Craiga pregazio auto.

Oko unesrećenoga se bilo naguralo mnogo ljudi, a kad sam se ja pojavio, povukoše se svi. Craig je ležao na cesti , a njegova plava kosa nije uopće bila raščupana.
Umro je još istog popodneva u dječjoj bolnici.
Prolazio je raskrižjem kod škole. Auto je toliko brzo doletio da ga nije nitko primijetio. Jedan učenik je kriknuo skočivši ustranu da spasi vlastiti život. Auto uopće nije ništa kočio.

Žena i ja smo se vozili kući iz klinike kroz božićno osvijetljene ulice. Jednostavno nismo mogli shvatiti što se dogodilo. Bilo je tako sve do večeri kad sam prošao kraj praznoga krevetića i kad mi je stvarnost postala jasna. Tad mi potekoše suze ne samo zbog praznog krevetića nego zbog praznine i besmislena života uopće.

Od naših četvero djece upravo nam je Craig više od druge djece pomagao u našim životnim potrebama i brigama. Kao dijete tako se radosno smiješio životu da su ljudi pokraj njegovih kolica često zastajali. Kad smo jednom išli u posjete, upravo je naš tada trogodišnji Craig rekao susjedi: "Imate prekrasnu kuću!" Kad bi dobio kakav dar, znalo ga je to dirnuti do suza pa bi to odmah dao kojem drugom djetetu.

Ako je takvo dijete moralo umrijeti – razmišljao sam dok sam se u noći iza onoga teškoga petka vrtio u krvetu s jedne na drugu stranu – ako je jedan takav život u jednoj minuti morao biti ugašen, tad je život u sebi besmislen i vjera u Boga besmislica... Ujutro moja bespomoćnost i beznađe nađoše svoj cilj: obuze me slijepa mržnja na čovjeka koji nam je to učinio. Njega je u međuvremenu uhitila policija u državi Tennessee. Zvao se Georg Williams i imao je jedva 15 godina.

Policija je uspjela saznati da potječe iz razbijena doma i obitelji: majka mu je radila u noćnoj smjeni, a po danu je spavala. Tog petka nije pošao u školu. I dok je majka spavala, on uze ključeve njezina automobila i punim gasom pojuri .niz ulicu. Sva se moja mržnja koncentrirala na ime Georga Williamsa. Nazvao sam svog odvjetnika i molio ga da Williamsa najstrože optuži. "Pokušajte postići da postupaju s njim kao s odraslim. Sudovi za mlade nisu dosta strogi."

Takvo je bilo moje duševno stanje kad se dogodilo nešto što je moj život iz korijena izmijenilo. Ne mogu to protumačiti, mogu samo opisati. Kasno noću od subote na nedjelju hodao sam gore–dolje po predvorju naše spavaće sobe stišćući pesti na sljepoočice. Osjećao sam se jadno i umorno. "O Bože", molio sam, "pokaži mi zašto se to moralo dogoditi!"

Upravo u tom trenutku, između jednog i drugog koraka, moj se život izmijenio. Unutarnjem svjetlu, tog mi je trenutka sinula pred očima sigurnost da je ovaj život imao samo jedan jedini cilj. Bilo je kao u školi, u razredu gdje smo morali napisati zadaću: ljubav.

"Oh , Craig", glasno sam razmišljao, "u svojih kratkih pet godina mnogo si naučio. Kako si brzo napredovao, kako si brzo prelazio u idući razred!"

Kad sam otvorio vrata spavaće sobe, žena Grace sjedila je na krevetu ukrućeno: ništa nije čitala i ništa nije radila, jednostavno je gledala pred sebe bez pokreta, kao što je to gotovo stalno činila od prošloga petka popodne. Uzeo sam je za ruku i pokušao joj reći da svijetom ne vlada samo slijepi slučaj, da život ima smisla, da trpljenje na ovom svijetu nije posljednja stvarnost nego da ono vodi sreći, daleko iznad naših i najvećih očekivanja.

"Danas uvečer", govorio sam joj, "Craig nas više ne treba. Ali jedan drugi nas treba: Georg Williams. Danas je Božić! Možda u zatvoru za mlade neće za nj biti nikakvih božićnih darova, ako mu mi ništa ne poklonimo!"
Grace je slušala i netremice me gledala bez ikakva pokreta. Odjednom je zahvati grčeviti plač.
"Jest", reče, "to je istina. Nakon Craigove smrti to je prvo što je ispravno!"

I bilo je upravo tako. Georg je rastao kao inteligentan, zbunjen i osamljen dječak koji je jednako trebao oca, kao što sam ja trebao sina. Dobio je božićne darove, a njegova je majka od Grace dobila kutiju najboljih božićnih kolača. Zatražili smo njegovo puštanje na slobodu i dobili smo ga već za nekoliko dana, a naša je kuća postala njegov drugi dom.