Mjesec svibanj je posvećen Srcu Isusovom, ne samo simbolu, nego i izvoru ljubavi i života. Pozvani smo živjeti za život, a ne za smrt; za ljubav, a ne za mržnju. Prema riječima blagopokojnog Svetog Oca Ivana Pavla II. želimo svojim svjedočenjem „kulturi smrti“ suprotstaviti „kulturu života“. U enciklici Evanđelje života on piše: „Krv Kristova objavljuje čovjeku da se njegova veličina i potom njegovo zvanje sastoji u iskrenom samodarivanju. Baš zato što se predaje kao dar života, Krv Kristova više nije znak smrti ni konačnog odvajanja od braće, nego sredstvo zajedništva, koje je bogatstvo života za sve. Tko u sakramentu Euharistije pije ovu krv i ostaje u Isusu, uključen je u dinamizam same njegove ljubavi i darivanja života da bi doveo do punine izvorno zvanje ljubavi koje je vlastito svakom čovjeku.“

„Budite krvotok, ali ne u jednom prstu“, rekao je nadbiskup Marin Barišić (na slici lijevo). Ova rečenica je za sve nas poziv da se otvaramo na jedinstvo, zajedništvo s drugima posebno u našim župama, ali isto tako i poziv da nosimo Kristovu Krv – ljubav i život svima koji su otvoreni za nju u Crkvi i u svijetu. Znamo da je Crkva Kristovo tijelo u kojem je Krist glava. Naša uloga u tome tijelu je uloga krvi koja nosi život, hranu, koja ne stoji na jednom mjestu, koja dopire do svih udova, koja ujedinjuje cijelo tijelo. Ne možemo se zatvoriti samo u svoju grupu ili obitelj. Trebamo se zapitati gdje još nema života, ljubavi, pomoći, Kristova spasenja, ne ograničavajući se samo na vlastitu obitelj, grupu, župu, Crkvu. Krv je u tijelu ponizan element – iako neprimjetan, ali jako potreban. Bez krvi nema života! I mi trebamo ponizno pomagati. Bog sve vidi i nagrađuje. Trebamo biti otvoreni za suradnju i pomoć s drugima, te ih smatrati svojom braćom i djecom jednog Oca. Prvi korak na tome putu je molitva za sve koji su u potrebama.

Zašto štujemo Isusovo Srce? Svatko zna, osjeća da se ne radi o nekom dijelu Kristova tijela, nego o simbolu ljubavi. Ali zašto ističemo baš taj simbol? Što time želimo reći? Na ovo pitanje možemo odgovoriti riječima sv. Ivana Evanđelista.

On u svojoj Prvoj poslanici, sažimajući vjeru, smisao vlastitog života i života onih koji zajedno s njime idu za Isusom kaže: „I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.“ (1 Iv 14, 16)

Nije dosta upoznati, treba i povjerovati. Ljubav se očituje na različite načine: drage, ugodne, privlačne, zastrašujuće, oštre, na načine koji dovode do iskušenja. Ljubavi uvijek treba vjerovati. Ljubav se samo ponekad može iskusiti. Toliko se ljudi oko nas pita: „Ako je Bog dobar, ako je On ljubav, pa kako onda može dopustiti bolesti, prometne nezgode, ratove, nepravde? Ako je Bog Svemoguć i ako bdije nad svime i sve to vidi – zašto ne intervenira, ne kaže 'dosta'?

Nije baš lako vjerovati u Božju ljubav. Ponekad i cijeli život nije dovoljan za to. Zašto nas Bog voli? Što je to u nama toliko veliko? Zašto je Njegova ljubav toliko vjerna, vječna, požrtvovna unatoč svemu onomu sramu koji Mu nanosimo? On ne gleda na ono na što čovjek normalno gleda. Kralj si traži saveznike i prijatelje tamo gdje mu se to najviše isplati – Bog postupa obratno. On nas ljubi takvima kakvi jesmo.

Ljubav ne traži svoju korist, a svoju nagradu i zadovoljstvo nalazi u tome što se daje. Nalazimo se u školi Presvetog Srca Isusovog, u školi Božje ljubavi, a naše su lekcije pisane crvenom bojom Krvi Kristove. U ovoj se školi ne dobivaju svjedodžbe s ocjenama, niti nagrade. Najveću nagradu je već dobio, ne onaj koji je bio najviše cijenjen, priznat, koji je podnio najveći teret, nego onaj koji se najviše posvetio, koji se najviše približio Srcu Isusovom, koji je počeo malo više misliti, osjećati, cijeniti, ljubiti kao Isus. Kad sve to gledamo, onda blagdan Srca Isusova postaje ispitom savjesti, a to i jest važno. Treba vidjeti ono što nismo učinili. Ipak, znamo da će nas Bog još više voljeti ako mu s poniznošću i skrušenošću priznamo sve. On nije odgojitelj koji govori: „Voljet ću te samo ako si dobo i poslušno dijete.“ Što mu više poteškoća zadajemo, to nas više voli – voli svojom vjernošću.

Ovo nije poziv da mu zadajemo poteškoće, a ipak upravo kroz naše slabosti na vidjelo izlazi Božja veličina i ljubav. Presveto Srce štujemo zato što je izraz takve ljubavi. „Kad je Isus želio ljudima dozvati u pamet da je Bog ljubav, jednostavno je svijetu otkrio svoje ranjeno Srce.

Gle ovo Srce koje je ljude toliko ljubilo! Pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu tijesno je povezana s Euharistijom gdje se Spasitelj za nas prikazuje i gdje nam se daruje. K njemu ćemo s pouzdanjem i iskreno usmjeriti svoje srce da se ispunimo duhom njegove milosrdne ljubavi. Budemo li častili Njegovo Presveto Srce, Isus nam obećava da će naša imena biti upisana u tome Presvetom Srcu.“ (Majka Terezija)

Svatko je onakav koliko u svome srcu ima ljubavi. Isusovo srce je beskrajno u ljubavi prema nama. Sveti Gašpar često je govorio da smo u Isusovom Srcu kod kuće. To je potpuna istina, jer tko nas bolje poznaje i razumije od Onoga, tko nas je iz beskrajne ljubavi stvorio i Koji se beskrajno brine za nas? Prolivena Krv Kristova najveći je dokaz koliku ljubav Bog ima prema svima nama te stoga ne smijemo sjediti 'prekriženih ruku' i biti ravnodušni na takvu ljubav. Svima je jasno da svatko najradije ide tamo gdje je voljen, a ako smo u Isusovom Srcu beskrajno voljeni i prihvaćeni, tada idimo često tamo, jer je to Srce izvor ljubavi, milosrđa, mira... Ako smo „upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4, 16), tada naša vjera po samoj naravi zahtijeva svakim danom sve veću ljubav prema Njemu.