Uz veliku su buku ulazila svrdla u kamen, a batovi i krampovi udarali su u muklom taktu. Sve je u francuskom rudniku bilo svakidašnje. Sve je u francuskom rudniku bilo svakidašnje. U jednom malo udaljenijem i nešto dubljem rovu kašljajući i u znoju radilo je šest rudara.

Jedva što su nakon stanke doručka uzeli u ruke svrdla i batove, kad kolega Farel odbaci svoje oruđe. „Ne znam“, progunđa on, „zrak mi se čini malo poseban. Ne smrdi li vam ništa?“
„Ni meni se nešto ne dopada!“ složi se predradnik. „Ipak moramo...“ Jedva što je to rekao kad na kraju okna nastane snažna eksplozija. Nakon toga nasta tišina i tama: naziralo se u tami samo nekoliko jamskih svjetiljaka.
„Zarušeni smo“, konstatira Farel dršćućim glasom.
„Svi smo izgubljeni!“ uzdahne Pierre . „Cijeli se brijeg urušio.“
„Glupost!Izvući će nas“, dobaci njegov prijatelj Marcel. „Moraju nas izvući. Ja želim živjeti!“
„Ne mogu nas ovdje dolje pustiti da uginemo kao stoka!“ urlao je Farel. „Ja imam obitelj, imam ženu i troje djece!“
„Može potrajati još danima dok dopru do nas!“ dodao je bušač, i tiho dodao: „Ako im to uopće uspije.“
„Hej, ti!“ skoči Pierre divlje. „Što si to rekao? Ako im to uopće uspije! Jesi li to rekao?“
„Smiri se, Pierre ! Galamom nećeš ništa postići.“
„Što će sada biti s nama?“ upita Marcel. „Ako nas ne izvuku, izgladnjet ćemo.“
„Koliko se uopće može živjeti bez hrane?“
„Osam dana!“ reče jedan.
„Deset, dvanaest“, mislio je drugi.
„Zvat ćemo, udarcima ćemo davati znakove!“ nadoda Farel.
„Možda su već kolone spasitelja tu, blizu.“
„Glupost. Ovdje dolje neće nas nitko čuti!“, pridoda bušač. „Najprije moramo mi čuti njih, tada se tek isplati davati znakove.“

Vrijeme je beskrajno polagano prolazilo. Nitko nije znao jesu li to minute ili sati u tome dubokom zatvoru. Svjetiljke su već počele titrati i gasile su se jedna za drugom. Više nije k njima prodirao ni tračak svjetla. Kao u grobu.
Nakon kraćeg vremena prestraše se svi jer je Pierre počeo urlati i šakama udarati po crnim zidovima. Dugo je potrajalo dok su ga uspjeli malo primiriti, odnosno sav iscrpljen pao je u nesvijest. Vrijeme je bivalo sve dulje i tjeskobnije, a i žeđ ih je počela mučiti: boce i posude za jelo bile su prazne. I opet misli koje su ih razdirale: Hoće li ih uopće pronaći? Koliko će to trajati? Kad bi se samo nešto, neki zvuk čuo!

„Zar nas nitko ne čuje, baš nitko!“ plakao je Marcel. „Ipak bi nas morao barem netko čuti.“
„Kad bismo barem mogli vjerovati u Boga...!“ razmišljao je bijesan Farel. „Kad bismo to mogli?“
„I što onda?“ reče Pierre .
„Tad bismo mogli moliti i on bi nas čuo!“
„Da! I što onda?“
„Tad bi nas on mogao spasiti!“
„Ali nikakav Bog ne postoji. To su samo popovske priče“, promrmlja muklo Marcel.
„Misliš li tako?“ upita Farel polako.
„No, možda to nije samo priča, tâ o dobrom Bogu. A ako on postoji, mora nas on čuti“, reče bušač kao za sebe.
„I možda nas spasi!“ promuca Pierre .
„Trebalo bi pokušati s molitvom.“
„Tko još zna moliti?“ upita predradnik.
„Ja sam jednom znao neku molitvu“, reče Farel. „Ali sada znam još samo prve dvije riječi: Oče naš!“
„Oče naš“, ponovili su ostali. „Kad bismo barem znali kako dalje ide. Dajte da razmislimo!“

I jednomu ili drugomu, nakon duljeg mozganja, padoše na pamet još neke riječi molitve; i konačno, tko zna koliko je sati proteklo u tom naporu, ovi su rudari složili cjeloviti tekst molitve. I sada su ponovno i ponovno molili Očenaš, tiho i svaki za sebe, a onda opet glasno svi zajedno, pobožno, kao u crkvi moleći, zazivajući, jecajući, ponavljajući uvijek iste riječi: „Oče naš na nebesima.“ A glad i žeđ morila je i od muke su usnuli. Od vremena do vremena pao bi poneki u strah očaja, a onda se opet čula glasna molitva Oče naš. Nitko nije mogao kazati koliko dugo su ti rudari bili zatvoreni, kad je Farel rekao iz duboka suha grla. Je li to bila obmana ili neka igra osjećaja, ali njemu se pričinilo kao da čuje udarac bata i zvuk svrdla. Je li to istina?

„Hej, vi“, gotovo zakrklja otečena jezika. „Slušajte!“
Tad i ostali začuju udarce bata i zvuk svrdla.
„Tu su! Tu su!“ izmuca Pierre strastveno i počne maljem kao luđak udarati po stijeni. Drugi se povedu za njegovim primjerom.

Uporno su nastavili davati znakove, a primali su i odgovore. Nema sumnje, spas je bio tu, zvuk bata sve je bio jasniji.
Tad razbiše i posljednje naslage, no trebalo je još odstraniti veliku količinu ugljena, kamenja i greda. Kroz načinjenu rupu uđe prvi čovjek, osvijetli prostor i poviče: „Zaista, oni su još na životu!“

Ruke su se zakopanih ispružile prema spasiteljima. Došli su bolničari, stavili su ih na nosila dokraja iscrpljene i iznijeli iz okna. Auti su ih u čas prenijeli u bolnicu. Tamo su saznali da su u oknu proboravili dvanaest dana i noći zatvoreni i nitko se više nije nadao da će ih pronaći žive.

„I nitko od njih nije unutra izgubio pamet!“ čudio se liječnik koji ih je pregledavao.
„To vam mogu sasvim točno protumačiti!“ odgovori rudar Farel, a drugi su to potvrdili. „Mi smo unutra ponovno pronašli vjeru u Boga i ponovno naučili moliti Očenaš. To nas je jedino spasilo, inače bismo bili davno, odmah na početku, dokraja očajali i postali luđaci.“