Operacija je sretno završila i brzo sam se oporavljala, ali sve uz Božju pomoć. Kad sam se oporavila počela sam ići na kemoterapiju koju sam slabo podnašala budući da više nemam želudac. Svakim sam danom bila sve slabija, ali nadu nisam gubila, jer sam znala da je Bog uz mene i da me molitva jača. Jednog mi je jutra pozlilo, a kad je Hitna pomoć došla, nije mi mogla pomoći, jer mi nisu mogli izmjeriti tlak niti otkucaje srca. Nastao je plač u kući, a sin i njegova djevojka su me odnijeli u auto i odveli u bolnicu. Kod kuće su ostale sestre i susjeda koja je napravila još veću paniku kad je rekla da mi nema spasa i neka si pripreme crninu.
Završila sam u ambulanti u bolnici, gdje su mi odmah dali transfuziju da malo dođem k sebi. Iznenada sam dobila i vrlo visoku temperaturu s kojom sam se borila deset dana. Prebacili su me na izolirani odjel, gdje nije mogao doći osim uže obitelji. Molila sam stalno i kroz molitvu sam dobila snage da sve to izdržim. U sobi sam bila s muškarcem koji je ubrzo umro. Toga mi je dana došla časna sestra i donijela mi knjižicu „Krunica malog Isusa“. Iznenadila sam se, a časna mi je rekla: „Već vas nekoliko dana gledam kroz staklo kako molite. Pomislila sam 'ovu će ženu samo vjera spasiti', a tako je i bilo“.
Poslije sam završila na zračenju koje sam dobro podnijela, iako mi je onkolog rekao da bi moglo biti problema. Po završetku zračenja, svi su se nalazi pokazali u redu. Sada već polako idem svake nedjelje na misu, radim i dobro se osjećam. Molitve i Bog su uvijek uz mene.