„Obradovah se kad mi rekoše hajdemo“ – na Kupres! Sjetih se svoga razrednika i profesora povijesti Šikića, rođenog u Travniku koji je s toliko topline, ljubavi i sjete govorio o zemlji Bosni. I naše maturalno putovanje moralo je biti – PUT U BOSNU. Tako i sâm moram priznati svoje „slabosti“ prema Bosni, a posebno zbog svega što je proživjela u prošlom ratu. Interes za Kupres je još naglašeniji, jer je jedna od rijetkih oaza Bosne, gdje se hrvatski narod zadržao i eto, hvala Bogu, ima čast organizirati proslavu Srednjeeuropskoga katoličkog dana. Uostalom, treba uz duhovni probitak i vidjeti „je l' kupreško polje uzorano, je l' na njemu žito posijano?“

Polazak je u petak, na noć u 2 sata. Povratak istoga dana. I tako nas dvojica čekamo kod semafora na ulazu u Veliku Mlaku, po dogovoru. Nebo je vedro. Prognoza dobra. Razbuđuje nas svježina jutra. Gledam zvijezde i dolaze mi stihovi jednoga davnoga pjesnika: „Sad, kada nebo, zemlja, vjetar šute, zvijeri i ptice sanak obuzdava, dok more tiho u svom logu spava, noć zvijezde vodu i na nebeske pute“, a nas ova noć vodi zemaljskim putovima Hrvatske i Bosne – do Kupresa. U dva sata i deset minuta iz mraka Lomnice tromo izranja silueta autobusa, baš nekako pospano kako i mi sami. Da, to je taj! Staje nam i otvara srednja vrata. Pozdravljamo i pitamo da li nas primaju. „Da, ako imate novaca!“, šale se. Istina, nismo baš pri nekim osobitim parama (umirovljenici sa stažom!), ali ne mislimo ni putovati na veresiju. Smještamo se u predzadnji red sjedala desno. Stjepko do prozora,ja do prolaza, kako bih mogao protezati – svoju protezu. Iza nas tri muška glasa. Po boji, naglascima, rječniku, čuje se bosansko porijeklo. Govore polako, za sebe. Tema je jedna: BOSNA! Nas dvojica se ne miješamo. Ne želimo se nametati, a željeli bismo i zaspati ili barem pokušati. Autobus dobro probavlja kilometre. Zagreb ostavljamo u svjetlu, a Slavoniju u mraku. Prvo je stajanje neposredno pred skretanje u Bosnu. Ubrzo prelazimo Savu i granicu. Pomalo smo iznenađeni kad na uniformi carinika pročitamo Josip Babić. To je neki rijetki Josip u Republici Srpskoj.

Zora nam otkriva pejzaže Bosne. Do Banja Luke – ravnica. Obiteljske kuće s vrtovima i voćnjacima, često bez kućnih ograda, polja pšenice i kukuruza. Bliže Banja Luci i veći objekti, neki pogoni, servisi, trgovine automobila. Izgleda da je to o ovdje dobar posao. Natpisi više latinicom nego ćirilicom. Banja Luka! Čekamo trenutak prolaza kraj Petričevca gdje smo (u istom sastavu) 22.06.2003. svjedočili proglašenju blaženim Ivana Merza, od strane dragoga nam pape Ivana Pavla II. Centar ostaje lijevo. To je glavni grad države po Daytonu, gdje je ozakonjeno etničko čišćenje i nagrađen osvajač. Naši suputnici komentiraju: „Eh, ti Amerikanci! Da su nam ostavili još samo tjedan dana. Već su im koferi bili spremljeni...“ Razmišljam o biskupu Komarici i kardinalu Puljiću, o njihovoj borbi za povratak Hrvata u zemlju Bosnu...

Nakon Banja Luke, pejzaž se mijenja. Vozimo uz rijeku Vrbas. Ona nas cijelim tokom iznenađuje i osvježava raznolikošću i bogatstvom krajolika. pratimo njene brzace i smiraje u pjeni ili nirvani, poskakivanju i provlačenju između stijena, njene usjeke u planinske masive. Od Banja Luke do Jajca pratimo Zvečajsku, Grebensku, Bočačku klisuru, a od Jajca Vinačku. Negdje autobus gotovo dotiče stijene, a drugdje se otvara i širi dolina, pa rijeka široko teče vijugajući između drveća. Rijeka priča jednu, a stijene drugu priču. Negdje su masivne gromade, monoliti bez pukotine, pa u obliku stožaca ili nepravilnih tijela probijaju raslinje, a zatim im se jasno ocrtavaju slojevi poput razrezane torte okomiti ili ukošeni. Izmjenjuju se oblici u bezbroj varijacija. Desno ostavljamo planine Manjaču, Golu, Ravnu goru, lijevo Čemernicu, Ranče, Radalj, Komar. I sama od sebe dolazi misao: Tko li sve to stvori? Koje čudesne osobine i stvaralačku moć On posjeduje?!

Prvo stajanje u Bosni je kod Sv. Ivana u Podmilačju. Crkva je u ratu do temelja srušena, a obnovljena u izvornom obliku samo manjih dimenzija. Zaključana je i ne možemo razgledati unutarnjost. Prolazimo Jajce. Tu su objekti hidrocentrala uklesani u samo stijenje. Jajce! Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića sa tvrđavom i slapom rijeke Plive. Iz dimnjaka željezare suklja crni, gusti dim u ovo djevičansko zelenilo. Plamen njene peći se ne gasi. Ovaj je kraj pripao bošnjačkoj strani i dosta se Hrvata vratilo u svoje domove, jer se privreda ponešto oporavila i stvoreni su osnovni uvjeti za život. Vidi se to i po crvenim krovovima oko grada, a pošto smo u biti hodočasnici Svetoj obitelji na Kupresu, gospodin Đuro Matić povede molitvu Gospine Krunice...

Napuštamo Donji Vakuf, pa Bugojno gdje skrećemo desno te nakon kojih dvadesetak kilometara prolazimo tunel Vrata Kupresa. Izlazeći, kao na dlanu nam se stvara Kupreško polje, zelena i pitoma visoravan sa mjestom Kupresom i crkvom Svete Obitelji. Tek je 8 sati i 40 minuta i čini nam se da smo stigli među prvima. Autobus ostaje na parkiralištu, a mi laganom šetnjom prema mjestu i crkvi. A crkva je ogromna! Kažu, veća i od Katedrale u Zagrebu. Uza nju je još i visoka dizalica, a sa svake strane crkve po jedan toranj u skelama, jer još nisu dovršeni. Idemo najprije pogledati unutarnjost crkve, gdje smo iznenađeni veličinom prostora. Snažni stupovi odvajaju centralni od pobočnih lađa, a svaki stup je gotovo metar promjera. Divim se i razmišljam o teškoćama i troškovima izgradnje ovako velikoga objekta, ali i o tome kako će ga trebati održavati. No, ako se gradi za Gospodina i sa Gospodinom, On će sve providjeti! Izlazimo na desno gdje se okuplja narod. Uzimamo euharistijske vodiče i tražimo pogodno mjesto ispred oltara za praćenje slavlja.

Vrijeme je prekrasno sunčano, ali svježe. S okolnih vrhunaca struji britki, prohladni vjetar. Kupres je nevelik gradić. Samo polje je na visini od 1200 metara , a vrhovi oko 1700 metara ; Stožer 1758, Demirovac 1765. Polja i podnožja su ugodna proljetna – zelene boje, odmor za oči, a uspinjući se, zelenila je sve manje i raslinje je na vrhu smeđe – ljubičaste boje. Na samome vrhu krpe snijega. Vide se skijaške staze, jer Kupres razvija zimski turizam. Potvrđuju to i izgrađene vikendice u planinskom stilu. Stjepko je oduševljen uspoređujući s Mariazellom. Tamo je cijeli dan pljuštala kiša, a do mjesta slavlja je po vodi i blatu pješačio gotovo petnaest kilometara. Pratimo dolazak ostalih grupa hodočasnika po nazivima župa na njihovim zastavama. Najviše Bosna, zatim Hrvatska, pa ostale zemlje. Vidimo iz Zagreba svega nekoliko župa, malo! Prostor oko nas ubrzo se puni i uskoro smo okruženi hodočasnicima iz više zemalja. Slušamo razne jezike, smijeh i razgovor.

Počinje glazbeni dio uoči slavlja. Ovdje, po običaju, mladi dolaze na svoj račun. Ulazna pjesma je himna katoličkoga dana „Vladaru pukâ, vremena“, a misa hrvatska – Ive Perana. Slijedi pozdrav domaćina i predvoditelja kardinala Vinka Puljića, a broj koji želi pozdraviti nije malen. A zapravo pozdravlja i najveći skup ovoga dana od kojih 30 kardinala i biskupa, 300 svećenika i oko 15 tisuća vjernika. Šarenilo, boja, nošnji, zastava u malome Kupresu. Pravo Božje čudo! Potom kardinal Schönborn blagoslivlja zvona! Svaka od 8 zemalja (Poljska, Češka, Slovačka, Austrija, Mađarska, Slovenija, Hrvatska i Bosna) daruje župi Svete Obitelji Otinovci – Kupres, jedno zvono. Najveće je austrijsko, teži 4030 kg i posvećeno je Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Najmanje je pak slovensko. Teži svega 185 kg, a posvećeno je (zanimljivo!) blaženiku Ivanu Merzu. Hrvatsko je teško 740 kg , a posvećeno suzaštitnicima Europe, Ćirilu i Metodu. Ukupna težina svih zvona je 11350 kg. Zato su tornjevi crkve tako masivni! A tada zabrujaše zvona... Najprije najmanje svojim visokim tonom, pa sve veća, nižih tonova, a kada se svi zvukovi sabraše u jedinstvenu melodiju, nasta zanosna, bogata glazba, što podiže i nosi dušu. Narod je oduševljen! Jednostavno – potekoše mi suze! O Bože, zar ću još i plakati? Ali i oko nas, ljudi brišu suze... Sve potiče i nadahnjuje pjesma: Krist Kralj vlada...

Skup se održava pod motom: Krist – nada Europe, a glavna je misao svetoga Pavla – „Složni budite, mir njegujte“ (2 Kor 13, 11). To je zemlji Bosni sada najpotrebnije, kako bi sa „Trojedinim Bogom izgrađivali zajedništvo vjere u našemu hrvatskom narodu, ali i s katolicima iz drugih zemalja Europe“. I misno slavlje je slika toga zajedništva. Čitanja su na njemačkom i mađarskom jeziku, a molitve na ostalima. Uzeli smo euharistijske vodiče i pratimo slavlje. Zadivljuje sudjelovanje i složno odgovaranje takvoga mnoštva. Propovijeda naš zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Naglašava put poruka upućenih preko darovanih zvona. Prva je poruka Božje blizine , druga vjere u Boga, treća nade, zatim obitelji i života te poruka zajedništva. U prinosu darova još jednom se zrcali ljepota i raznolikost kulturnog naslijeđa različitih naroda u darovima i nošnjama. Sama euharistijska služba je na latinskom jeziku što daje notu tajanstvenosti i misticizma. Na kraju predstavnici 7 crkava srednjoeuropskih zemalja pročitaše poruku srednjoeuropskoga katoličkog dana na Kupresu. Poruka naglašava zajednički put s Kristom, govori o zvonima koja „pozivaju na molitvu i na zajednička liturgijska slavlja... okupljaju na svetkovanja... opominju na opasnosti... prate kada nas Bog zove u vječnu domovinu“. Govori o obitelji, jer ona „živi u vjeri“ i prenosi vjeru, živi u nadi i potiče nadu, živi i održava ljubav. Na samome kraju kardinal Puljić zahvaljuje svim sponzorima, kao i svima koji su pomogli na bilo koji način. Posebno dirljivo zahvaljuje za obilnu duhovnu i materijalnu pomoć u vrijeme rata kada je Austrija provodila akciju Nachbar im Not. Štoviše, poziva sve hodočasnike, dakle i nas, na vojnički grah. U metežu koji nastaje na kraju vidimo neke naše suputnike. Koristimo prigodu poslušati glazbu zvona, gledati živopisne narodne nošnje kupreškoga kraja i slušati njihove pjesme, obići štandove knjiga...

Sjedili zatim u crkvi kojih pola sata u molitvi i meditaciji, opraštajući se od kupreške Svete Obitelji i zahvaljujući na predivnome danu. Izađemo, a u prostoru oko crkve nikoga od naših suputnika. To nas ne zabrinjava, znamo gdje su autobusi, pa se lagano uputimo do njih. Zateknemo hodočasnike iz Gline sa župnikom Tomislavom Šestakom i vjernicima iz Viduševca. Župnika poznajemo te se pozdravimo i ostanemo u kratkom razgovoru. Oni idu ranije, jer će stati u Banja Luci. Mislim da mi nemamo tu namjeru.

Iskoristivši vrijeme čekanja, kemijskom olovkom zabilježih par skica. Nakon gotovo dva sata dolaze naši, negdje oko 15 sati. Pitaju zašto smo se odvojili. Oni su ručali janjetinu. Nismo se namjerno odvojili, tako se jednostavno dogodilo, ali da smo za janjetinu znali, možda bismo u traženju bili – uporniji. No, ne tugujemo! Vraćamo se umorni i pospani, ali duhovno ispunjeni za svoje buduće dane. Lijepo putovanje kroz dragu i zanimljivu zemlju, susreti s braćom u Kristu, pružaju neslućene radosti i zadovoljstva, čine zapravo predokus onoga druženja u ljubavi koje jednoga dana očekujemo u vječnosti...