Desetljećima je Frank Sinatra bio popularan i omiljen zabavljač. Najpoznatija mu je melodija bila "My Way" (Moj način, moj put). Možda je upravo ta pjesma bila presudna kod slušatelja jer govori o vlastitom putu – a to nama imponira – mi tako želimo slobodu, pa bila ona i prividna i lutajuća. Mi tako želimo učiniti nešto na svoj način, a upravo tako završava ta pjesma: "Učinio sam to na svoj način".

Međutim, naša samovolja ili volja nije u skladu s Božjom vo ljom? "Čovjek ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi." Dakle, svaki čovjek u svom srcu nosi iskru božanskog zakona – savjest:. Ta savjest ako je nenarušena i nepomućena, govori nam na poseban način – čini dobro!
Pa ipak, ni Eva nije poslušala Boga da ne jede sa stabla života. Poslušala je Sotonu – u obliku zmije – učinila je to "na svoj način"; (pre)vladala je vlastita volja?

Isus je poštivao Volju Očevu (Lk 22, 42). To je mnogo puta naglašavao: da je došao vršiti Volju Onoga koji Ga posla. Isus je tu bio tako rezolutan – odlučan. Reći ćemo: pa On je poznavao situaciju, znao je i posljedice suprotnog izbora – bio je Bog.

Ti naši putovi često nam se čine privlačni, obično su predstavljeni kao jedina prava rješenja. Čak ćemo u početku, a možda i većim dijelom puta opravdavati naše postupke, a ponekad čak i uživati i biti osokoljeni pripisavši si uspjeh i zadovoljstvo, a da nismo ni svjesni da će konačna ocjena biti mnogo lošija, a ponekad ravna samom neuspjehu zbog kojega ćemo se katkad i postidjeti? Lijepo nam o tome govore Izreke: "Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti." (Izr 14, 12)

Vrlo je važno koliko ćemo biti iskreni u našim analizama nakon toga i pravilno ocijeniti prigovor naše savjesti, ako ga uopće bude, kako bismo u budućnosti koristili ono što je u svemu i ako je uopće što bilo pozitivno? Bit će to ispit savjesti i traganje za istinom. O kako smo sretni i radosni kad na kraju tu postignemo podudarnost!

Svatko od nas kao osoba je jedinstven i neponovljiv u tom Svemiru. Želja nam je biti sretan, k tomu neizostavno težimo. Da bismo to ostvarili, prvo moramo znati pravi cilj, prave vrijednosti. Za to nam je opet, potrebna mudrost odozgor...

Nemojmo pomisliti da smo eto već u prednosti ako smo grešnici?! Grijeh ne može biti prednost niti se njega jednostavno može riješiti! Isus nas upozorava: "Idi i ne griješi više da ti se štogod teže ne dogodi." Grijeh je taj koji nas na perfidan način vodi na put, upravo na naš po seban način umišljene veličine – oholosti, taštine, na koji tako rado i često hrlimo... Zgodno nam je prečasni mr. Josip Kuhtić sada u Korizmi rekao i naglasio: " Budite natašte s ta štinom." Da, lijepo rečeno, ali teško izvedivo?

Poznato je da ljudi griješe iz zloće i slaboće. I jedan i drugi uzrok sankcioniraju – liječe se poštivanjem Božjih zapovijedi. Bitno je priznati se grešnikom i ustrajati u poniznom uklanjanju grijeha i ne pomišljajmo da ćemo to jednom učiniti za svagda... i moći baciti kamen... Ma, u vjeri smo skoro uvijek na početku, nikad nismo dovoljno napredovali. Svaki prividan, a ne pravi napredak u vjeri, može nam biti samo hrana i poticaj za našu oholost i taštinu. To nas pak može dovesti do našeg kršćanluka, umjesto do pravog krš ćanina. Zgodno reče u jednoj propovijedi otac dr. Juraj Batelja: "Ma, taj kršćanluk..."

Budimo uvijek budni i oprezni: "Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!!! (1. Kor 10, 12) Tu našu nemoć i potrebu budnosti otkriva nam i ova zgoda: govori se da je Tin Ujević, naš veliki pjesnik, živio boemskim životom te da je često zalazio u gostionicu, kavanu.

Kad se to događalo jednom velikom i snažnom umu, a što reći onda za nas mnogo siromašnije?

To nas upućuje na ove riječi, zapravo šapat upućen Jobu: "Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?" (Job 4, 17)
Gospodine Bože, ali kad sam slab upravo sam jak kad sam s Tobom i sve mogu u Onome koji me jača.
Smiluj nam se Gospodine i blagoslovi nas.