U Sovjetskom su Savezu na sve načine željeli vjeru razoriti. Evo pisma neke učenice iz Litve:
Kad sam išla u šesti razred, htio me učitelj upisati u "pionire". Pioniri su bili komunistički pokret mladih. Kad je vidio da oklijevam, reče: "Ako to ne želiš ove godine, iduće godine ti je to dužnost." A kad sam i kasnije stalno oklijevala, zaprijetio mi se lošim ocjenama i drugim kaznama. Uskoro sam uvidjela da je on mislio ozbiljno. Kod ponekih profesora ocjene su mi stalno bile sve lošije.

Jednom sam susrela učitelja na ulici. Upitao me: "Kamo ideš?" Odgovorila sam: "Idem u crkvu." Opomenuo me je: "Prestani konačno s tim tvojim trčanjem u crkvu."
Jednog su dana u razredu podijelili test s pitanjima. Pitanja su bila: "Ideš li u crkvu? Tko te šalje u crkvu?" i tako dalje. Na ta sam pitanja odgovorila tako: "Jest, idem u crkvu. Idem u crkvu jer to sama želim."
Kratko vrijeme nakon toga pozove me učitelj k sebi i reče: "Ti dakle još uvijek ideš u crkvu! Samo idi! Ali jedno zapamti: ako dođu ljudi iz vlasti i upitaju te ideš li u crkvu i vjeruješ li, tada moraš odgovoriti: Ne!"
O tom se razgovaralo kod kuće s roditeljima i savjetovali su mi da nikad ne smijem Boga zatajiti.

Iz primjera ove hrabre djevojčice vidljivo je koliko je korisno da mladi kršćanin snagu za ustrajnost u vjeri dobiva po sakramentu potvrde.