Isus nas nije mnogo tražio. A jedna od onih malobrojnih stvari koje nas je tražio bila je: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mt 22, 39).

Zar mi sami sebe tako malo ljubimo?

Kako malo? - upitat ćete me začuđeno - pa ja sebe volim najviše na svijetu.

Prema tome ispada da se svi volimo i da našim svijetom caruje ljubav. A da li je zaista tako? Dosta je da samo pogledamo oko sebe i vidjet ćemo da nije tako.

Ratovi, ubojstva, pljačke i droga naša su svakidašnjica. Svaki dan u crnoj kronici mogu se pročitati naslovi: “Ljubomoran ljubavnik ubio bivšu djevojku i majku”, “Najbolji prijatelji svađu rješavaju oružjem”, “Pljačka banke - troje ranjenih” i mnogi drugi sličnih tema. Zar je to ljubav na djelu!? Ako je to ljubav, onda zaista ne bi volio vidjeti niti živjeti u svijetu gdje se ljudi ne vole.

Dok čitate te naslove pomislit ćete: “To su luđaci, to se kod nas ne bi moglo dogoditi”. Ne daj Bože da se to nama dogodi. Makar mi se ponekad čini da niti On ne može učiniti ništa protiv ljudske gluposti. Pustimo sada novinske naslove i krenimo malo dalje. Da vam ispričam jednu istinitu priču (radi zaštite izvora informacija likovi su promijenjeni, ali je radnja ostala ista - o.a.).

“Vraćali su se cura i dečko iz kina. Odjednom su sa strane ugledali čovjeka kako leži i plače. Stali su i upitali ga je li dobro, a on je plačućim glasom počeo zapomagati da nazovu Hitnu, jer mu je noga slomljena i ne može nikamo. Istina, bio je malo pijan, ali ipak je i on ljudsko biće. Nazvali su hitnu i kada su stigli, ustanovili su da je ležao tamo već neko vrijeme. Auto ga je “pokupio”, a vozač nije stao niti da pogleda je li s njim sve u redu. A to nije bilo najgore od svega; on je tamo ležao uz najprometniju ulicu pokraj nekoliko kafića, a da nitko od prolaznika ili gostiju nije niti prišao bliže. Svi su ga izbjegavali kao da je gubav.”

Zamislite si sada svi Vi čitatelji, svatko od Vas, kako bi se vi osjećali da ste bili na njegovom mjestu. Nije baš najbolji osjećaj, zar ne?

Pogledajmo još bliže. Tu oko sebe, u našu svakidašnjicu.

Još prije nepunih sto godina djeca su poštivala svoje roditelje i starije, obraćala su im se s poštovanjem i govorila im “Vi”. A danas? Danas nitko nema poštovanja prema roditeljima, a kamoli prema starima. Oni kao da danas više ne postoje, jer su riječi “mama i tata”, one dvije najljepše riječi koju dijete može izgovoriti, zamijenile “stara i stari”.

Kada se dvoje ljudi sreli na ulici, nisu prošli jedan pored drugoga kao da ne postoje. Skinuli su šešir i lagano se naklonili. U najboljem slučaju stali su, rukovali se i malo popričali. Sada svi živimo u nekim svojim svjetovima prepunim naših problema, hodamo pogleda uprtih u zemlju i prolazimo jedni pored drugih kao kraj kipova. Bojimo se podići pogled kao da će prolaznik s kojim smo se susreli prodrijeti kroz naše oči u dušu i razotkriti naš svijet i tako svima otvoriti pogled na tajne i grijehe koje skrivamo unutra. Kao da više nemamo hrabrosti pogledati ljude i pozdraviti. Možda mislimo da ćemo i u drugim očima vidjeti samo tugu i bol?

Skupimo hrabrosti, još ima sretnih ljudi. Izađimo malo iz oklopa koje smo podigli oko sebe, pogledajmo čuda Stvoriteljeva i pustimo da nam srce zaigra od radosti. Pružimo ruku svima bližnjima, jer svi smo mi braća. Nema veze izgleda li naš bližnji kao nekakav “klošar”, je li on bogataš ili neki bolesnik, propalica, pijanac ili narkoman, crnac ili bijelac, doseljenik ili starosjedilac. Svatko od njih je stvorenje Gospodnje i svaki od njih želi i treba osjetiti ljubav koju mu samo mi možemo pružiti. A najviše oni koji su upali u ponor zloga gdje vlada grijeh – njima je ljubav uže spasenja koje iz izvlači iz tamnih dubina.

Stanimo malo i razmislimo. Kamo ovaj svijet putuje? A kamo će tek putovati ako i ovo malo ljubavi, što je sada ima na svijetu, nestane.

Pomozimo si ljubavlju jer samo tako možemo ovaj svijet vratiti na pravi put.

Samo još za kraj, ostavljam nas da se zamislimo nad ovom misli koju je izrekao Johannes M. Simmel i da razmislimo koliko ima istine u njoj: