Rođen je u hrvatskoj plemićkoj obitelji u Trogiru oko 1260. godine, od oca Nikole i majke Dragoslave. Oko 1263. godine, dominikanci su osnovali sedmi po redu svoj samostan, što je zasigurno imalo utjecaja da se Augustin u 17. godini života posveti redovništvu. Zbog marljivosti i darovitosti, poglavari su ga poslali u Pariz da usavrši svoje teološko znanje. Nakon dovršenih studija na najglasovitijoj bogoslovnoj školi, putuje Italijom, Grčkom, Bosnom i drugim zemljama propovijedajući Kristov nauk, voljen zbog svoje dobrote, a posebno u Hrvatskoj kao prvi doktor teologije.

U građanskim nemirima onog vremena, papa Benedikt XI. postavlja ga 1303. godine za zagrebačkog biskupa. Dva desetljeća unosio je svoje brige, vrline i sposobnosti u obnovu povjerene mu biskupije i njezin napredak, a pritom ostaje uvijek obljubljen u narodu kao ponizni fratar. Ističe se u propovijedanju, brine za odgoj svećenika pa se siromašni sjemeništarci školuju besplatno, obnavlja liturgijski život, gradi crkve. Siromašnima ublažava bijedu i umnaža zemaljska dobra, a plemići i redovnici zovu ga za posrednika u parnicama. Ističe se svojom mudrošću, razboritošću i pravednošću.

Državni poglavari poslali su ga 1318. godine papi da iznese tužbe na zloporabe koje su činili mladi kralj Karlo Robert Anžuvinac i njegovi dvorjanici. Kralj je zbog toga bio toliko ljut da se Augustin nije smio vratiti u Zagreb, pa biskupijom upravlja iz Avignona. 1322. godine papa Ivan XXII. šalje ga u Luceru, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Tamo, među Saracenima obnavlja vjerski život kršćana. Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana i 3. kolovoza 1323. godine umro na glasu svetosti. Pokopan je ondje u katedrali.

Na njegov zagovor ozdravljali su mnogi, osobito nijemi i opsjednuti. Hrvati su pokušavali vratiti blaženikovo tijelo, čak i ukrasti, ali ga Talijani kao čudotvorca ljubomorno čuvaju. Dio njegovih relikvija danas se čuva u zagrebačkoj katedrali, u kapelici ispod sjevernog zvonika.

Malo je naših ljudi u srednjem vijeku dostiglo popularnost, ugled i štovanje kao blaženi Augustin Kažotić. Pod svojim biskupskim štapom obnavlja liturgiju, duhovnost, ne zapostavlja ni materijalno stanje, te djelujući karitativno i braneći prava siromaha svoje posjede daruje na slavu Božju i ugled Crkve. Radost je patnika, otac bijednika. Organizirao je tri sinode, više hodočašća i proštenja, a u reformi školstva ostavio je duboki trag svoje osobnosti. Smatrajući da su škole važan čimbenik u prosvjećivanju i širenju narosne knjige, već u XIV. stoljeću usklađuje kulturu kod Hrvata sa europskim dostignućima, pa se u tom smislu svrstava u naše najuglednije biskupe. Uz nastojanja da škola bude otvorena najsposobnijima prilagođuje školski program predmetima koji bi što korisnije poslužili kao uvod u teologiju.

Nije trebalo više da papa Klement XI. odluči 4. travnja 1702. godine proglasiti Augustina blaženikom, na osnovu svjedočanstava o čudesima među Hrvatima.

Danas se intenzivno radi na Augustinovu proglašenju svetim. Papa Pavao VI. rekao je 22. kolovoza 1973. godine hrvatskim hodočasnicima: “Budite ustrajni u radu na postupku za proglašenje svetim bl. Augustina Kažotića, jer je on suvremen našim danima... Vaš blaženik zaslužuje da bude više poznat i čašćen... Nastojte proširiti među svoju djecu i svoj hrvatski narod kršćansku tradiciju koja poštuje vaše ljude i vašu domovinu”.