U stalnoj, a često i pretjeranoj skrbi za svoje bližnje i vlastiti ego, većina sadašnjih stanara zemljane kugle svoju energiju najviše troši na prolazna i raspadljiva djela. Zato i pisanje prožeto duhom vjere uobličeno u vjersku tiskovinu unaprijed gubi čitateljsku publiku, jer tema vječnog nedovoljno nadražuje čuvstvo čovjeka prožetog materijalnim. No, u svako vrijeme dogodi se da među ljudima nikne netko, tko svoju snagu i razum rasipa besplatno i usmjeruje ju u korist svih, bez nadoknade. Za toga se kaže da radi za opće dobro. Činjenjem dobrih djela ta osoba u nama pobuđuje vrijednosna osjetila, te ona postaje orjentirom, uzorom i osloncem u životu.
U olovno vrijeme šezdesetih godina minulog stoljeća kada su svećenici i ljudi koji su prakticirali crkveni nauk u rješavanju problema nailazili na zatvorena vrata i ostajali pred njima neobavljenog posla, ipak je vrata našem pokojnom župniku Ladislavu Loina širom otvorio jedan nesebičan čovjek, vjernik i u punini gospodin: Mladen Fučić. Njega nije bilo sram, niti strah progonitelja vjere i crkve, kojih je bilo u svako vrijeme i na svakom mjestu. Toga vrijednog muža i kreposnog čovjeka imao sam i ja priliku upoznati sedamdesetih godina u moje studentsko vrijeme.

U to vrijeme gospodin Fučić je bio u najzrelijem intelektualnom dobu, široko izobražen i ispunjen velikim znanjem, iz svoje arhitektonske struke primijenjene u konzervatorstvu, ali i drugim znanjima koje se javljaju u životnom tijeku, kod onoga koji ih traži. Znanja kojima je baratao s lakoćom je prenosio na slušatelje, te bi ga skupina Velikomlačanskih srednjoškolaca i studenata s ushitom slušala nakon nedjeljnih Sv. Misa, po nekoliko sati. Iako je Sv. Misa bila gotova u deset, naše je druženje znalo potrajati i do sredine popodneva. Objedi su se i kod njega i kod nas davno ohladili. Sve što nam je pripovijedao bilo nam je od koristi, a on je znanje dijelio obilno i besplatno. A bio je erudit. Pa kako da onda tako dobroga čovjeka ne bi zavoljeli.