Kolika je naša odanost Bogu? Kakva je naša vjera? Je li stasala do zrna gorušičina? Nije jednostavno imati pravu vjeru. Ona je i dar – poznato je, ali taj dar obično zadobiju maleni, ponizni, siromašni često od svijeta zaboravljeni i poniženi... Sam Isus Gospodin nam govori: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima." (Mt 11, 25). Prema tome više poteškoća u prihvaćanju i zadobivanju vjere imat će oni uznositi puni svoje samodostatnosti i samodopadnosti, opterećeni osjećajem sposobnosti i vlastitih zasluga u rješavanju životnih po teškoća i problema.

Upravo zbog toga više poteškoća u približavanju Bogu imaju intelektualci, a kada se gleda spol, onda su to muškarci. Nije, li Isus upravo zbog toga u red apostola pozvao samo muževe? Međutim, znamo, Isus poziva sve jednako i govori: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni..." (Mt 11, 28). Kod muškaraca postoji poznata uzrečica: "Pošteno živim i mislim da nisam grešan." Kad vam to netko spremno uzvrati takvim odgovorom, skloni ste mu u prvi mah povjerovati.
Ali, u prvoj Ivanovoj poslanici čitamo: "Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine." (1. Iv 1, 8) Često smo, eto, u zabludi nekakve lažne pravednosti, svoje veličine, koju želimo i dalje podržavati i u njoj ustrajavati?

Međutim, osnovno je i bitno da, sami sebi trebamo priznati svoju grešnost i ovisnost o Volji Božjoj. Jedina ime pod svodom nebeskim po kojemu se možemo spasiti je Isus Krist Gospodin. On je žrtva pomirnica za naše grijehe i za grijehe svega svijeta. Jeanne-Berthe Laur (izgovara se Žan Bert Lar) u svojoj knjizi "Moji dnevi u Tvojoj ruci" nam kaže: "Toliko ljudi, na žalost, ne misle na bitno; Dobri Bog ih gleda kako jure za svojim poslovima, a misle da moraju biti Njegova djeca."

Naša zadaća je postati pravo Božje dijete. Jeanne-Berthe Laur nam kaže slijedeće: "Što je čovjek više Božje dijete, to više živi, to više vidi da pripada božanskoj Obitelji (Ocu, Sinu i Duhu Svetomu). Božje dijete se ne može uzoholiti zbog Božjeg djelovanja u njemu; ono vidi posve jasna da to On djeluje u njemu."

Odlomak knjige msgr. Guerrya: "Dans le Christ total", na hrvatskom bi to značilo: "Sasvim u Kristu", na strani 100 nas upućuje: "Cio problem koji se postavlja pred ljude, jest u tome da u Kristu i po Njemu ostvare zamisao što ju je Bog imao o svakome između njih kroz cijelu vječnost u Mističnom Tijelu. Ta zamisao sačinjava istinu njihova bića."

Važno je doći da istine. Treba znati istinu o čovjeku, o sebi. Čovjek je grešan i to je ta gorka istina. Napredovati u vjeri i duhovnom životu znači učiniti napor i probijati se da istine o sebi i životu. Treba izdržati na poniznom upoznavanju sebe, vrednije je i od molitve, kaže sv. Terezija Avilska.

Ipak ispada da to nije jednostavno i lako postići. Vidimo to i na primjeru samih apostola: Jude, Petra, Tome i ostalih... I oni su smatrali da dobro poznaju sebe, imaju pravu sliku o sebi – pouzdavali su se u sebe i redovito tada činili greške. Juda je pod lažnom brigom za siromahe protuslovio zbog potrošnje nardove skupocjene masti kod Kristova pomazanja od strane neke žene u domu Šimuna gubavca u Betaniji. U drugom slučaju, zbog svoje navezanosti na novac, koje nije bio svjestan, u odsutnom trenutku izdaje Isusa crkvenim glavarima, pismoznancima i farizejima za samo 30 srebrenika – ni jedan srebrenik po godini života Isusa Krista. Eto, toliko je za njega u tom času vrijedio njegov Učitelj, sam Bog?! Netom što ih je primio, spoznaje da je izdao krv nevinu. Očita slika čovjeka koji želi imati i imati, i kad to postigne spoznaje da ta vrijednost nije vrijednost i opet nema mira ..Apostol Petar, nagle naravi, pun sebe i svoje agresivnosti; lača se mača, pa Isus zacjeljuje uho sluzi Malhu. U drugom slučaju uvjerava Isusa da će i svoj život položiti za njega, da bi Ga samo za nekoliko sati tri puta zatajio prije nego je pijetao dva puta zapjevao... No, ipak se je pokajao i gorko zaplakao i nije učinio Judinu grešku – pouzdao se u Isusov oprost, i postao stijena na kojoj će Krist izgraditi Crkvu svoju.
A apostol Toma je nekim slučajem izbivao iz kruga apostola pri Isusovu dolasku. Kako da samo on nije u zajednici sa ostalim apostolima priželjkivao i očekivao Kristovu posjetu? Kasnije, kao jedan od prvih apostola, nije pokazao previše pouzdanja u ostale apostole koji su ga uvjeravali u to da je Isus živi ili uskrsli bio s njima.

Ne govori li to samo o trenucima slabosti ili o trajnijoj crti nevjere – samo što vidim i što opipam to ću vjerovati, ne mogu se pouzdati i ne želim pomoć od drugih ili znam više od svih...?

Nisu li ovo doista poučni primjeri koliko je čovjek slab bez Božje pomoći, posebno za nas obične smrtnike? Ne prepoznajemo li lako i mi dijelom sebe, i svoje ponašanje u ovim slikama apostola?

A Isus je rekao: " Blago onima koji nisu vidjeli, a vjeruju!"
Podsjetimo se i na ove riječi:
"Čuj Izraele – i svatko od nas cijenjeni čitatelju! – Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim! (Pnz 6, 4-9).

I zaključimo, Gospodine: "Tvoja su obećanja vjere predostojna, svetost je ures Doma tvojega, Jahve, u sve dane!" (Ps 93,5)