U cijeloj crkvenoj godini, svakodnevno se budimo jutrom i liježemo noću u pratnji Isusa, kojeg nam je dobri Bog preko Blažene Djevice Marije darovao za uzor po čijem nam je primjeru kročiti kroz dane mnoge.

Kada jutrom sunce osvijetli novi dan našga života, znamo da je svaki osvanuli dan put Krista i uspomena na život onoga koji nas je u mukama Križnog puta otkupio od grijeha, koji bi nas bolno mučio da nam nije dao priliku ispovijediti se preko nasljednika – svojih svećenika, koji se kao dobri pastiri brinu i za onoga čovjeka koji se ponekad slobodnom voljom udalji i preskoči Dan Gospodnji.

Ta velika nada u svakome danu budi u nama čežnju da pred teretom svakodnevice ostanemo iznad svih živih bića – velika vrednota Božja "Čovjek", kojemu je život na raspolaganju, pa ima priliku razmisliti na svakom križanju životnoga hoda hoće li slijediti pstira ili će u izobilju ljepše "paše" zalutati, pa neće ni primijetiti da je cijela godina Kristova prošla mimo njega, a da nije ni primijetio da je Božić pred njim.

Slika ljudskog života, gleda se kao u zrcalu na kraju jedne godine, a kad bismo mogli vidjeti svaku životnu godinu, ponekad bi bilo tužno gledati što nam baš i nije bilo dobro i željeli bismo pod svaku cijenu to popraviti. Svakako znademo da je nemoguće vraćati se natrag, pa moramo uvijek bdjeti i paziti da nas Pastir ne nađe pozaspale.

Dan po dan, približava se radosni susret s malim Isusom koji bi svakako pun ljubavi prema nama svima želio primijetiti u našim očima radost koju potiče ljubav iz ljudskoga srca. U srce stane velika količina ljubavi, ako u njemu ne stanuje zloća. Da bismo malenom Isusu mogli gledati s očima u oči, stavimo ljubav na prvo mjesto. Tako čista srca bez zloće, primijetit ćemo bližnjega koji možda pokraj nas kroči i očekuje našu riječ, našu ruku.

Lijep je osjećaj upoznati sebe samoga i truditi se da cijelog našega života gori u nama žarka želja iskoristiti povjerenje koje smo primili u samom početku života kao dar Gospodina, a da na kraju dano povjerenje opravdamo. U vrijeme milosti predbožićnog iščekivanja sjetimo se i dana kroz godinu, jesmo li gledali uvijek i onoga bližnjega kraj sebe ili smo bili zadovoljni samo sa sobom. Popravimo sve što je bilo propušteno da na kraju budemo bolji nego na početku.

Nebeska Majka obilno dijeli ljubav pogledom svojim blagim, pa ako je ljubav u nama ugašena, molimo je da nam pomogne zapaliti makar mali žižak svjetlosti na putu prema nekoj potrebitoj obitelji s kojom ćete lako podijeliti baš ono što i vi volite. Ne gledajmo na negativne osobine bogatih, kojima srce malo teže osjeti poziv ljubavi, već našu skromnu poniznu dušu i tjelesnu snagu, makar djelomično podijelim s bližnjim.

I male stvari vesele srce ljudsko, pa ponekad možemo darivati manje i češće. Naravno, ne trebamo gledati na organizirano djelovanje, već samostalno u svom okruženju idjeti situaciju, pa da "ne zna ljevica što čini desnica", s čvrstom vjerom da "Isus gleda što ste učinili jednome od braće."

Ponekad ne treba očekivati pogled zahvalnosti onoga kome ste namijenili svoj dio pažnje, ali baš tada "srca gore, evo zore"! Važno je da smo u srcu sretni i da nam se duša raduje što smo malo ulja dodali svjetiljci koje će prenijeti svjetlo u neku dušu, koja je već osjećala samoću, a to je najžalosnije. Ponekad nas očekuje možda i usamljeni jedan od naše braće koji posjeduje sve blagodati ljudske – ali je sam i treba mu pokloniti makar pola sata razgovora, da "poravna staze i pripravi put Gospodinu", ali s nekim koji će mu reći kako je najkraći put do jaslica gdje nas Isus očekuje.