Bio je zdvojan i očajan tih predbožićnih dana. Svi su obećali pomoć i po dobrom starom običaju nije došao nitko. Starom svećeniku obećao je da će crkva zasjati na Badnju noć i osim njemu tako drage promidžbe, radost mu je pričinjala i ispunjavala dušu spoznaja, da učini ono što malo tko može za "svoju" crkvu. Anđeli tog doma su često puta morali pobjeći iz kuće dok nije predaleko odmakao na putu ka svom cilju. Ostali su samo bližnji iz kuće koje je ipak bilo sram ostaviti ga samoga. Znali su jako dobro da će on usprkos svom ometanju i podvalama po svaku cijenu završiti započeto, a osim toga oni su svi dobri i praktični kršćani. Stroj nije mogao sve kanale ipak iskopati do kraja i prognoza vremena sa najavljenim snijegom izazivala je grčeve u želucu i podsmijehe.
Tog dana popodne je bilo maglovito i hladno na povratku s bojišnice. U kabini kamiona bilo je ugodno toplo i dok je grad gledan sa vrha brda tonuo u maglu razmišljao sam...

"Deda" i ja razgovarajući razmjenjivali smo razne misli. Danima dok je crveni vatrogasni kamion brojio kilometre bojišnicom stvarale su se priče i legenda. Rat je donio puno priča, a u ovu našu ako je i ikada budemo mogli ispričati, nitko neće vjerovati iz jednostavnog razloga što je istinita.

Nije bilo upitno hoćemo li malo "svratiti" do crkve, već je gorčinu i oporost izazivala spoznaja o događanjima. Nas nisu mogla zavarati pusta obećanja i licemjerje jer smo ih predobro poznavali da bi nasjeli ispraznostima. Uvijek i sve obećaju, ali prečesto puta ništa ne učine.

Kamion parkiran na malom trgu ispred crkve nije nažalost pobuđivao znatiželju. Uz gunđanje primili smo se kopanja. Zemlja je bila smrznuta i usprkos što se radilo uz crkvu omakla se i poneka psovka. Rana noć brzo je zažmirkala javnom rasvjetom u maglenoj večeri. Crkva je dobila svoju aureolu. Svatko tko se želi nagledati ljepote neka dođe u zimsko predvečerje obići crkvu i možda će malo manje sumnjati.
Postalo mi je jasno da onog trenutka kada smo spoznali svoju ulogu više nismo imali nikakvog izbora. Nije patetično ni ništa novoga reći da Bog uvijek nađe put do srca koje ga traži. Također nije potrebno ni suditi ni osuđivati jer On to čini svakako bolje od nas.

Te hladne, maglovite i injem ispunjene večeri nismo našli zlato već komad stare žice, a Bog je već odavno sigurno zaboravio i oprostio ljutnju i bijes zbog zaleđenog kamion. Drugi dan kartanje u gostionici prekinuo je kamion sa betonom i svaki od "dragovoljaca" osim ponekog pića, "zaradio" je i malo samopoštovanja.

Stari svećenik je tog Božića dobio lijepi dar. Vruć proljetni dan nekoliko godina kasnije opravdao je poneke što nisu došli te zimske večeri, a za ostale ionako nije važno.
Život je donio puno dugih dana i besanih noći, lijepih i gorkih trenutaka, ali nikada nećemo zaboraviti noć kada smo "tražili zlato". Očito smo zlato iskopali u svojim dušama (bar neki), uz nadu da je to onaj anđelek na tornju pribilježio .