U svim legedama i pričama uz i oko Božića, uvijek i svugdje, uvijek i svagda se spominje da te dane treba biti posebno dobar, uviđavan i humaniji. Svi narodi imaju svoje Božićne priče i manje više, vjerovanje o danima svjetla ili Lucijskim danima. Tih dana treba paziti na putujuće anđele, a ostale religije ih vole zvati: prošli, sadašnji i budući duhovi.

I u našem selu trebao bi vladati taj duh, duh svjetla, dobrote i ljubavi.

Neosporno je da smo usprkos kuknjavi i "teškom" životu, sve materijalno bogatiji i imamo sve bolje automobile, a i kuće su nam sve bolje uređene i namještene. I dok sam se po tko zna koji puta prisjećao ne tako dalekih prošlih vremena kada nismo bili toliko "bogati i ugledni" i nismo se bojali posjete Božićnih anđela (čak smo ih "bezobrazno" imitirali), u ruke mi je dospio šareni uradak.

Nisam na prvi mah uočio, ali kao što se duha navodno ne može vidjeti u ogledalu, prvi puta sam vidio materijalni dokaz da ih ima i da djeluju u našem selu – "cipelari".

Iako sam godinama sumnjao u postojanje te podvrste "civiliziranog – metro – seoskog – urbanog", (ma što to značilo u svoj svojoj besmislici) "čovjeka", nisam mogao ne prepoznati "cipelara". Opće je poznato da se ta vrsta misaonog bića zvanog "čovjek – cipelar" rađa potiho, potajno i zaplotnački u mraku neke izbe ili garaže.

Gdje se pojavi "nagriza" društvo i svaki dan širi trulež kojom se hrani ispred šarene kutije ili još šarenijom poganskom tiskovinom. Količina pameti proporcionalno mu opada dok prepričava, tumači i dokazuje "istinu" što je tog dana "uočio i pročitao" na šarenoj, lažnoj naslovnici. "Zna sigurno" da su svi "sa juga" lopovi i šverceri, a vicevi su istiniti. "Oni drugi" mu nisu dali ići u crkvu, a sada su svi ionako isti "prevaranti i lopovi". "Zna" da ne bi "išli" da nisu "imali koristi", a generali su sigurno krivi jer je to čuo na svom televizoru koji u društvu zove "dalekovidnica" jer se "nikad ne zna".

"Sve je bilo bolje prije, a i penzije su bile veće. Za trenutak su ga prevarili i nametnuli mu ono za što nije mislio da će biti tako, a i oni od preko nisu baš sve krivi." Ne voli i ne trpi ratne priče, posebno ne one koje mu pričaju majke, očevi ili braća. Koji su za njega ionako otišli ranije nego je "sve počelo", a to što su stradali "možda su sami krivi jer su izazivali mirne komšije". Pognute glave hoda ispod izvješenih zastava (ponekad u društvu ih zove – barjak, jer ipak "nikad se ne zna"). Boji se da bi ga netko mogao vidjeti i smatrati nazadnjakom ako se pokloni i pozdravi tu istu zastavu toliko natopljenu krvlju najboljih od nas.

O da, smeta mu i izgled zastave jer je kupio i pročitao knjigu da je to zastarjelo i da su "regije i regioni" naša budućnost. Na izborima kada bi trebao misliti, glasa za šareniji plakat, a njegovi, njegove nacije i svjetonazora samo su "konzervativni zalupanci" ako ne i nešto gore.

"Cipelar" je često puta i vjernik (bar on to misli). Velike misli i djela koje čuje tumači na svoj način. Zaboravio je propovijedi starog svećenika i priču o vrbi i hrastu i što se izrađuje od kojeg drveta. Zaboravio je put "Božićne jabuke" i miris tamjana. Nelagodno se osjeća kada pokušava isprati kapljice svete vode koje u njegovom slučaju huče kao planinska rijeka. Njemu ne treba nova i veća crkva jer on već ima "svoju". Zaboravio je također što mu je rekao drugi mudri i ne tako star svećenik da svako vrijeme gradi svoje crkve i spomenike. Negdje tamo u svijetu starog svećenika i mentora, neki "cipelari" (ako budu imali sreće) morat će potražiti oprost za zaborav dana kada smo imali srca umjesto novčanika i kada humanist i služenje nisu bili "biznis". Mislim da im će im oprostiti sve osim zaborava dana ponosa, časti i slave kojima se je toliko ponosio i koji su bili ostvarenje i njegovih snova. Težak je križ koji nose na svojim leđima (najveći u selu – i stvaran je), šteta samo što ga oni ne znaju prepoznati i zato ih i zovemo "cipelari".

Kako prepoznati "cipelara"?
Podjednako je muško ili žensko. Kvaliteta cipela nije presudna, ali određenom zakonitošću bolja kvaliteta cipela i skuplje cipele imaju čudnu, neobičnu moć razmnožavanja i zaraze. "Cipelar" vas nikada ne gleda u oči i nikada za ništa nije kriv. Najvažnija stvar na svijetu mu je čistoća njegovih cipela na koje tako zdušno pazi i vječiti oprez da ne "ugazi" ili se "spotakne" i mora donijeti odluku. "Cipelatitis" je i bolest kralježnice i često puta povija kralježnicu bez vidljivih patoloških promjena jer "cipelar" ima stalni neodređeni osjećaj teškog tereta koji nosi na leđima, a nitko ga ne vidi i osjeća osim njega.