Ponosni smo na to kada dobijemo pismo od neke važne i utjecajne osobe, a u Evanđelju nam piše sam Bog, a mi kao da ne hajemo za to? Jesmo li spremni na promjene? Premda su ljudi spremni platiti da izliječe neku bolest, stres i slično kako bi riješili posljedice, često nisu voljni mijenjati život, odnosno ukloniti uzroke da do bolesti opet ne dođe...? Nemamo želje ili mogućnosti za objektivnim sagledavanjem stanja – istine o sebi.

Dok nas zdravlje služi, zadovoljavajuće funkcionira, imamo mnogo razloga za zadovoljstvo i sreću. Tada i život gledamo iz povoljnog kuta, zapravo skloniji smo vjerovati da je Bog s nama i da nam je na pomoći. U tom razdoblju manje uviđamo potrebu za molitvom, preispitivanjem i samoizgradnjom sebe, jer i onako sve zadovoljava. Međutim, kada nas zahvati bolest (posebno neka teža bolest), tada se stanje značajno mijenja. Osim toga što trpimo bol i patnje, osjetljivi smo na mnogo toga što prije bolesti nismo uopće zamjećivali; već samo pogled, riječ, nazočnost ili bolje rečeno odsutnost – izočnost onih koje očekujete i slično sasvim drugačije tumačimo i doživljavamo. Na kraju nam misli završavaju na tome da smo ovisni o drugima, njima stvaramo poteškoće, a na kraju pomišljamo i na to nije li nas Bog zaboravio?

Tako razmišljamo kada smo mi u pitanju, a kakvi smo kada to isto razmišljaju drugi o nama kao bolesnici. Pomažemo li im, posjećujemo li ih, poklanjamo li im pozornost? Imamo li vremena i razumijevanja za teškoće drugih? Tu smo na ispitu naše savjesti, svojih postupaka, vjere. Biti bolestan, to je posebno stanje duha i tijela. Patnja je prisutna, koju se često ne može izbjeći. Što s njom!? Znamo da je i Krist patio kao pravednik i sam Bog. Budući da se patnje često ne možemo riješiti, možemo ju kao kršćani osmisliti. Prikažimo je Bogu kao nadopunu Kristovih rana ili ju prikažimo za zdravlje nekog od naših bližnjih.

Pri pojavi bolesti i patnje skloni smo pomisliti na to da nam se ona pojavila kao kazna za grijehe, naše nepoznavanje i nesuradnja s Bogom. Iskreno moramo priznati da nam je suradnja s Bogom često problematična. Tako se obično događa da smo prilično uvjereni kako smo kršćani ako obavljamo vjerske obrede, a ne pitamo se zamjećuje li Bog uistinu našu religioznost – kršćanstvo u svakodnevnom životu. Znamo da nisu rijetke ni ove situacije i riječi: što mi ova osoba ili ovaj posao "idu na živce", a ne znamo da samo mala pozornost, ponekad darovani smiješak, stvara velike promjene. Poznato je da život čine sitnice, a sam život nije sitnica. Život je dar, Božji dar. Bog nam je darovao život, a zatim od nas očekuje i traži, šalje nas da ga istinski, odgovorno živimo prema Bogu, sebi i drugima. Jesmo li u tome poslušni Bogu, njegovim zapovijedima? Često ih tumačimo na sebi prihvatljiv način, pa tako dolazi do izražaja naša, a ne Božja volja. A živjeti za Krista znači umrijeti svojoj sebičnosti. Naš život je drugom namijenjen. On je kao svijeća; da bi svijetlila mora izgarati, mora se trošiti, nestajati... Što više plamsa, jače je svjetlo i korisnija je onima koji su kraj nje i njome se služe.

Naš život bit će istinski ispunjen ako se vinemo do zaborava samog sebe. Kroz to se čitav naš život: odražava kao zaziv Bogu, jer od Njega u svojoj poniznosti očekujemo pomoć i uistinu želimo i znamo moliti tek tada kada u našoj uznositosti osjetimo našu nemoć – bolest.

U takvoj zauzetosti za ovaj materijalni život može nam promaknuti (kao pijesak kroz prste) osjećaj za smisao života, za onaj pravi život. Jednog dana dođe i kraj ovozemaljskog života: bolest, bliži se smrt – odlazimo u vječnost. Sudionici smo prijelaza u ništa ili vječnog života, zavisno od toga jesmo li kršćani ili nismo. Garancija za budući život je vjernost i vrijednost sada našeg isteklog ovozemaljskog života. Kolika nam je nada u tu vrijednost isteklog i završenog ciklusa i budućnost slijedećega – zagrobnog života? To zavisi koliko smo ulagali u njemu: napora, žrtava prema Bogu, sebi i drugima, ali to više neće biti u našoj prosudbi, nego u Božjoj...

Nas u prvom redu zanima ta budućnost, istina o odlasku u neizvjesnost – više ne postoji tjelesno – a ono duhovno nama je upitno ovog trena!? Kristove riječi: "Tko vjeruje u me živjet će ako i umre..." tog trenutka su nam daleke, ali to nam je jedino što nam je preostalo da izgradimo svoju sigurnost, barem nadu da nije sve otišlo u ništa. Prilika je to da preispitamo svoju vjeru, podvrgnemo je daljnjim analizama idućih dana i poduzmemo djelotvornije korake: umnožimo vjeru, učvrstimo nadu i usavršimo ljubav. Pri tome postavljamo pitanja i svima onima koji su nas učili u životu bez pomisli na Boga? Postavljamo pitanje i sveznajućoj nauci, kako je tako mizerna pred jednim pitanjem smrti i života? Jednostavno uviđamo da se bez Krista sve ruši u ništa i da sve Nobelove nagrade otkrivaju samo zrnca onoga što Gospodin u svom stvaranju jednostavno reče: "Neka bude i bi stvoreno."

Zaključimo: "Gospodin je pastir moj; ni u čem ja ne oskudijevam... U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge." (Ps 23)