Mnogih se stvari u životu sjećamo sa radošću i veseljem, dok na neke gledamo sa sjetom i tugom. Često mi je zadnjih dana u glavi odlazak na koncert grupe U2 u Wiener Neustadt sada već davne 1997. godine. Toga se sjećam sa radošću, a sa sjetom se sjećam narednih koncerata na kojima (iz različitih razloga) nismo bili. No, raspoloženje su zadnjih dana popravile DVD snimke koncerata iz Dublina 2001. i Chicaga 2005., na kojima se vidi i čuje sva raskoš dobre glazbe, a ujedno su i dokaz da još postoje kvalitetne rock skupine - da glazbom ne upravljaju samo recitatori lakih nota.

Kad već pišem o glazbi , ne mogu ne sjetiti se aktualnih rasprava na temu narodnjaka , koje očito sluša većina mladih naše ( jadne ) države , a koji s druge strane to pokušavaju zanijekati . Vode se javne rasprave o nasilju u takvim narodnjačkim klubovima , jer nije rijedak slučaj da se u njima događaju i smrtni incidenti . Kad se podvuku sve izjave " stručnjaka " iz tog područja , glazba s tim nema neke veze , već " naš balkanski " mentalitet " koji nam jednostavno nameće da se uz veselje malo i pripuca.

Pa , ako baš netko na taj metak naleti... O pucanju za blagdane ne želim niti pisati - valjda se svi slažu da je pucanje petardi i slične pirotehnike samo dokaz lošeg odgoja... Izvolite, balkanci!

Ovo pišem na 250. rođendan velikog austrijskog skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta. O njemu se zaista puno toga može reći, ali se i od njega puno toga može naučiti. Bog mu je dao neizmjeran talent; već je s tri godine svirao tada popularan instrument sličan glasoviru - čembalo. Opće je poznato da je do 35. godine, koliko je doživio, ostavio duboki trag u svjetskoj glazbi. Danas klasičnoj. A, ta je glazba, kao i ona s početka teksta, naša druga krajnost - ona nas ne tjera na pucanje i ubijanje. Pa, slušajte malo više 94,3 MHz ili kupite koji DVD - za dušu...