Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ševa zapjeva...
...ali čovjek to nije čuo.
Stoga č ovjek uzviknu : “ Bože reci mi nešto ”,
i grmljavina se prolomi nebom ...
...ali čovjek to nije primijetio.
Osvrne se č ovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja...
...ali čovjek to nije vidio.
I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi...
...ali čovjek to ne opazi.
Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka...
...ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon...

Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

 Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne

 Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti