Kako se u našem selu u zadnje vrijeme događaju jako neobične stvari, nisam se previše iznenadio kada sam prekapajući po kutijama sa starim dokumentima i knjigama koje sam godinama sakupljao i još sakupljam, pronašao knjigu za koju nisam ni znao da je imam. Knjiga sama po sebi ne bi bila neobična da sadržaj nije toliko aktualan usprkos ogromnim naporima nekih ondašnjih, toliko sličnih ovovremenim seoskim deterministima za boljom prošlošću.

Dok sam listao požutjele stranice uočio sam tekst, priču, koja se baš nije uklapala u temu knjige. Stara knjiga puna prašine, pisana negdje neznano, ispričala je legendu:
"I riječ posta djelo. Sedam dana minu i dogodi se... Nebo posta plavo, more duboko, ptice i razne životinje napuniše Raj. Negdje u vremenu i prostoru stvori "On" sve živo i neživo. I odredi se svakome mjesto, vrijeme, njegova uloga i usud. Stvorio je i anđele i ostale stvorove što nastanjavahu sav svijet i ozemlje... Ribama dao more i rijeke, pticama nebo plavetno, leptirima cvijeće, cvijeću miris i ljepotu. Svatko dobi po potrebama svojim i zaslugama svojim.

A ta zemlja je lijepa i prelijepa. Na jugu oplakuju je valovi pitomog mora, na sjeveru vjetar povija žitna polja. Visoke gore krase nebo, a vinogradi rode najljepšim čokotima. Jezera joj ogledaju nebo, a potoci i rijeke skakuću preko kamenja. Na toj zemlji svega ima. Narod je bogobojazan, marljiv i čestit. Ponekad malo ratoboran, ali nitko nije savršen kako je i zapisano.

I sićušno stvorenje, anđeo nebeski, nevažno u planovima stvaranja, zaište baš tu zemlju da bude dio raja.

I reče "On", dok munje sjevahu nebom: "Neka tako bude, ali zemlja će zauvijek biti na straži našoj i samo vjera i ufanje donijeti će spas u velikim nevoljama koje joj predstoje."

Uzalud bijahu suze i molbe vilinske. Gnjev i zavist samog pakla osu se na zemlju mora i žita. Mnogi su patili i stoljeća doniješe mnogo krvi ratova. Prolijevala se krv i nikada zemlja mirna ne bijaše. Porobljeni i nikad pokoreni snivahu snove o slobodi. Vječito tuđin žito pljačkao. Stoljećima tuđin otimao roblje. Strane vojske putovima gaziše. Borbe bijahu žestoke i krvave, a planine i šume počesto puta jedini dom i spas.

Širom svijeta nevoljnici imahu sa sobom grumen zemlje svoje i mnoge kosti rasuše se svijetom. Nikada nisu mogli spaliti toliko crkvi koliko oni napraviti su mogli. Počesto puta molbe nisu uslišavane sve dok negdje na kamenom jugu ne smiluje se Majka...

Stoljećima starice pričahu o legendama i sudbini. Dođe vrijeme kada legende postaše stvarnost i kada ispuni se... Zadnji rat bio je najbezobzirniji od svih i strašniji od svih. Obuhvatio je cijelu zemlju i sve njezine stanovnike. Gorjele su planine, more i nizine. Gorjela su sela i gradovi. Gorjelo je i nebo. Kao i mnogo puta prije, u vremenima očaja i borbi, ostali su sami i prepušteni samo sebi samima.

Sile mraka udariše najprije na sve sveto i u bit zemlje. Sve zaprljaše i zagadiše. Navaljivali su sa svih strana, vidljivo i nevidljivo. Borba je bila krvava i duga.
Pobjeda je dugo pripremana i blagoslovljena slogom cijelog naroda. Mnogi su stradali znani i neznani, a mnogi i pokleknuše u toj borbi. Krunica mnogima donijela je mir i spas, a pastiri ratnike naučiše praštanju.

Nakon godina patnji, izgnanstva i borbi, mir zavlada zemljom mora i žita. Žitna polja još samo vjetar ljulja, a jug ponovo sluša samo cvrčke. Žito i kamen svjedoče o slozi. Porušene crkve obnovljene su, a srušeni križevi uspravljeni.
Spomenici za podsjetnik služe. O vremenu kada nije bilo lako biti svoj na svome, o vremenu kada nije bilo lako biti Hrvat.
No, zemlja je i dalje straža na razmeđi dobra i zla, a negdje na planini malu Vilu – anđela nebeskog mogu vidjeti samo oni čistog srca punog ljubavi za svoju domovinu Hrvatsku. "
I vidjesmo malu Vilu...