Na prvi pogled jedna sasvim obična riječ, no samo na prvi pogled. Istoznačnica je mnogih pojmova, ali u ovom tekstu se neću baviti svim njenim značenjima, a ni etimologijom. U prošlom državnom sustavu, one nesretne i hibridne Jugoslavije, režimska milicija je tu naslovnu riječ koristila kad je htjela okarakterizirati najobičniju krađu, pljačku ili nešto slično.

Ovdje ne bih htio govoriti ni o tome, jer bi me ta tema mogla povući u mračne ponore današnjih "otuđenja" koja su na žalost daleko perfidnija i bezočnija.

Želim se s nekoliko crtica dotaknuti jednog značenja te riječi koja danas, barem na tren, zaboli svakog prosječno normalnog čovjeka, čiji razum još uvijek autonomno funkcionira. Razmišljajući tako o svemu, ne mogu da se ne prisjetim dijela teksta pjesme koju smo uputili da nas predstavlja na "EUROSONGU", a koja je tako neslavno završila, ne omogućivši nam čak ni izravni plasman na iduću takvu glamuroznu komediju."Vukovi umiru sami" pjevao je tako iz petnih žila Boris Novković poručujući, možda i ne sluteći, toj željenoj Europi kako smo štreberski vrlo brzo naučili pravi smisao predmetne riječi i kako to pri nami funkcionira možda čak i bolje nego što je to na tom divnom roditeljskom i "slatkom" Zapadu.

Otuđenje, pojam od samo sedam slova, ali krije u sebi cijeli arsenal zla i bolesti suvremenog "civiliziranog" svijeta kojem valjda i mi pripadamo.

Nekad, ne tako davno, gotovo cijela jedna Hrvatska otuđila se odlazeći u tuđinu trbuhom za kruhom ili često pred oštricom tuđinskog političkog mača "Kralja i dinastije", odnosno hvalospjevnog "bratstva i jedinstva". Na žalost, mnoge je "bratstvo i jedinstvo" pratilo i u tuđini, pomažući im na svakom koraku da se poskliznu na "kori od banane", a onda bi nam ih tuđina lijepo vratila s petama prema naprijed, kako bi ih mogli položiti u tu našu i njihovu najmiliju hrvatsku grudu.

I taj nametnuti nam, strašni i okrutni rat, učinio je da ta ćudljiva i prevrtljiva riječ dobije još jedno značenje. Ponovo je bilo otuđenja u tuđinu, jer tamo je sigurnije i nitko na nikog ne puca. Na takve stvari je bolje gledati s pristojne udaljenosti i s TV ekrana. No, naravno bilo je i onih koji nisu tako razmišljali, smatrajući da je vrlo korisno u datom trenutku zamijeniti tuđinu skrovitim podrumom, ili još bolje nekom ladanjskom kućicom u kraju do kojeg bauk rata vjerojatno nikad neće ni doći, a za ideale i onako "ginu budale".

Privodeći kraju ova svoja razmišljanja dolazim do onog što me je i ponukalo da tu svoju lamentaciju stavim na list čistog i nedužnog papira. Svakako moram napisati i nekako uglazbiti još jednu, za mene, a vjerujem i za mnoge od nas, čarobnu i gotovo zaboravljenu riječ – prijateljstvo. Je li to samo demagogija i ne "pripada li vremenu dinosaura? Zar je moguće da je neshvatljiva proždrljivost otuđenja pokosila i zgazila, te konačno i uništila to tako toplo i, još uvijek vjerujem, svima nama potrebno ljudsko čuvstvo? Jesmo li postali samotni "vuci" iz Novkovićeve pjesme, što se udružuju samo kad je zajednički interes u pitanju?

Jesmo li stekli i vučju ćud, mijenjajući prema potrebi samo dlaku, te kao mahniti grizemo oko sebe, ili je u pitanju neshvatljiva amnezija, pa zaboravljamo da smo vođeni upravo tim prijateljstvom dobivali mnoge bitke?

Dobro pamtim još uvijek da su nas razdvajali samo plotovi dvorišta i poneka ulica, ali na zov vlastite duše, ili poziv prijatelja, te barijere su bile samo smiješna simbolika. U što su se danas pretvorili ti naši plotovi i ulice? Ne sliče li ponorima otuđenja i nepomirljivosti? Kud je nestalo povjerenje? Gdje su sada mili prijatelji i ne podsjećaju li na dugmad koja je otpala s kaputa i otišla u nepovrat? Još mi se bezbrojna pitanja roje glavom i kao ose napadaju razum. Ima li smisla uopće razmišljati o ovakvim stvarima?
Treba li o tome pisati i nije li to samo plod nostalgije za nekim vremenima zauvijek izgubljenim u žrvnju otuđenja? Molim Te, procijeni to sam dragi moj čitatelju!