Svakodnevno nam se na plakatima, preko TV ili svakakvih drugih reklama nude razni proizvodi koji bi trebali nahraniti naše duše i tijela. Pod krinkom umjetnosti prodaje se najgori šund, a umjetnicima se predstavljaju ljudi čiji nastupi dokazuju da nisu ništa drugo nego jadnici željni naše pozornosti i nekakve slave. Ispada da slavimo nesposobne ljude, koji se, eto, bave nekom vrstom vlastitog marketinga, radi vlastitog boljitka. Kako je s njihovim duhom ne znam, ali znam da na duh hrvatskog naroda to djeluje samo pogubno.

Ne mogu ne spomenuti glazbene "umjetnike", kojih je svakog dana sve više, a koji s umjetnošću nemaju puno veze. Očito je da oni egzistiraju samo onda dok o njima pišu novine, bez obzira radi li se o dobrim ili lošim kritikama. Takav vid "umjetnosti" ne može nahraniti dušu čovjeka koji traži nešto više od svakodnevnog, prizemnog. Prava umjetnost je ona o kojoj ne želimo slušati, koja nas previše podsjeća na savršenstvo; umjetnost koje se na neki način bojimo i od koje često bježimo.
Razmislimo o stvarima kojima hranimo svoje duše i pokušajmo ih hraniti istinskim vrijednostima. Dobar početak za to mogla bi biti izložba "Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola", postavljena u Galeriji Klovićevi dvori. Pa, odaberimo visinu svojeg "životnog leta" sami; već u ovoj korizmi...