Kada čovjek malo dublje razmišlja o kršćanskim običajima i proslavama, tada odmah upadne u oči kako kršćani radije i svečanije obilježavaju i slave Božić, nego Uskrs. Štoviše, kada ljude pitate o tomu, tada će gotovo u glas odgovoriti kako im je Božić draži i ljepši. Božić je pun nježnosti, osjećaja, pjesme i radosti, dok je Uskrs ozbiljan, krut i služben. Gledajući s aspekta značenja ta dva blagdana na naš ljudski život, nepobitno je da je Uskrs značajniji i važniji. Isusov dolazak na zemlju u liku malog djeteta velik je čin Božje ljubavi prema čovjeku. Međutim, da nije bilo uskrsnuća, uzalud bi bio njegov dolazak. Zahvalni smo mu što je iz solidarnosti i ljubavi prema nama uzeo naše ljudsko tijelo, ali da nije bilo uskrsnuća, kakva bi bila korist od toga za nas ljude? Tek slaba utjeha i ništa više. Stoga, još više začuđuje činjenica da nam je Božić draži od Uskrsa. Zašto je tomu tako?

Kršćani danas doduše slušaju propovijedi i pouke o uskrsnuću, ali pritom nerado govore o muci i smrti na križu. Ako se pak i govori o tomu, onda se to čini s osjećajem nelagode, nerazumijevanja i odbojnosti. Stoga, ne čudi što današnji naraštaji ne podnose ni govor o ljubavi koja je vezana uz patnju, muku i križ. Oni pokušavaju ljubav odvojiti od toga. Komercijalni "maheri" nude im ruže bez trnja, a kojekakvi "proroci i spasitelji" ljubav bez patnje. I daju se zavesti. Možda u tomu i leži razlog što se brakovi lome i prekidaju već nakon prvih ozbiljnijih nesporazuma i problema, što mladi sanjaju o svijetu bez boli i odricanja i čekaju da im se sve servira gotovo bez da ulože imalo truda i znoja.

Krilatica "Kruha i igara" javlja se u svim vremenima moralnih kriza. Odatle vjerojatno i stav: "Božić je pravi blagdan. Tada se pjeva, dariva, igra i luduje. Uskrs – to je nešto za "penziće". Oni su ionako jednom nogom u grobu. Neka oni o tomu razbijaju glavu. Mi smo mladi. Život je pred nama. Želimo da taj život bude bez patnje, bez boli, bez križa. Hoćemo Betlehem. Tamo je veselo." Oni koji tako misle, zaboravljaju da je Isus kratko ostao u Betlehemu. Brzo je morao u izbjeglištvo, godinama je marljivo radio i živio u svojoj obitelji, tri godine javno nastupao (ali nije dao da ga masa zavede i povede) da bi vrhunac svega bilo razapinjanje na križ.

Betlehemski događaj nešto je uistinu predivno. Međutim, pravu veličinu Betlehema možemo shvatiti samo pod svjetlom uskrsnog jutra. Ta dva događaja bitno su vezana jedan uz drugi, a između njih stoji brdo po imenu Golgota. Želimo li doći do uskrsnuća, moramo ići preko Golgote. Poput Isusa koji je sebe predao na križu kao žrtvu otkupnicu za sve ljude. Križ je najveći dokaz Božje ljubavi prema nama.

Isusov poziv "Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!" nama je poticaj i ohrabrenje da se ne bojimo križa i patnje, nego da ih prihvaćamo s ljubavlju i razumijevanjem. Znamo da Isus nije ostao visjeti na križu. On je skinut s križa, položen u grob, ali nije ostao u grobu. Isus je uskrsnuo i tako svima nama otvorio mogućnost novog života. Ne samo u vječnosti, nego već sada i ovdje.

Zahvaljujući Isusovom Uskrsnuću svakog dana možemo poći iz početka, sići s križa sputanosti, podići se iz groba nemoći, osloboditi se okova očaja, uskrsnuti i zakoračiti novim životom – životom svjetla, nade i ljubavi.

(CARITAS NADBISKUPIJE ZAGREBAČKE,
Mjesečnik za bolesnike i bolničko osoblje, godina II, broj 9, travanj 2002. godine)