Pred par godina u preduskrsno vrijeme, nađem se u razmišljanju: Gospodine, dolazi vrijeme kada ću opet stati pred Tebe i reći svoje grijehe, slabosti i propuste, a toga uistinu ima, ali mi se to nekako ponavlja i nešto novo – nemam Ti reći. No, u svemu se prepuštam Tebi, Tvome promislu i Tvojoj providnosti.

Ali, ubrzo se pokaže potreba otići na velikogoričku tržnicu, a na osnovu podužeg ispisa potreba što ga uredno pripremi moja nježnija (a svakako i bolja!) polovica. Ona ima povjerenje da ću ja ispravno dešifrirati njene hijeroglife, a tako i kupiti te (eventualni!) višak novca vratiti. Također mi vjeruje da neću nikamo zalutati, što nije navedeno u planu kretanja. Tako se zna – sir i vrhnje se kupuje kod Dragice, špek kod Karla, jabučni ocat kod Nikole, pile kod tamnopute blizu ribarnice, a tu su i srdele...

I krenem vedrog raspoloženja u to jutro s nebom prekrivenim nježno plavim oblacima, a iza njih naziru se cirusi, vjesnici kiše, a o nekoj buri ili oluji – ni govora! Vozim stari dobri auto (pokojne države!) popularnu Zastavu 128c. Iako se približava punoljetnosti, dobro se slažemo i zajedno – starimo! Do Velike Gorice je i sa Zastavom ciglih 5 minuta! Obilazim tržnicu skrenuvši lijevo u Sisačku te stajem na lijevu traku. Kupnja će biti gotova u tren oka!

Ali gospođe Dragice nema na radnom mjestu! "Pa zar se to i na placu događa!? – ljutnem si malo. Ništa, idem do Nikole, kupiti jabučni ocat. Mi se znamo iz mladosti i, Bože moj, normalno je, a i pristojno, zapitati kako je gospođino zdravlje, kako sinovi i kćerka, kako unuci, tko se udao, a tko oženio, tko je dobio unuke... I sve to ukratko jer mi auto stoji na – zabranjenom mjestu. Obavivši posao kod Nikole, vraćam se do Dragice, koja je zacijelo stigla, kupujem sir i vrhnje, pa još voće, banane i jabuke, eh da! – i vino, a joj! – i srdele...

Sjedam u svoj auto. Nekako teško pronalazim papučicu gasa, upalim i krenem, hvala Bogu, sasvim dobro. Moram gledati kuda vozim, moram okretati volanom, paziti na pješake, gledati ulicu i automobile i krv mi se lagano počne spuštati prema nogama, a u glavi osjećati sve više zraka i neki film sasvim drugoga sadržaja počne se vrtjeti u glavi. "Prijatelju moj, što ti izvodiš? Pogledaj činjenice! Jesi li stao na zabranjenom dijelu? To je regulirano nekom odlukom, propisom, zakonom! Reda mora biti! Želiš li kršiti zakone ove – konačno svoje – države?" "Pa ne želim, ali zaista nema logike da se tu ne smije ostaviti vozilo na par minuta, kada još uvijek ostaju dvije slobodne trake za smjer Zagreba!" "Pusti ti logiku! Ona je obično protiv zakona, ali redovito gubi bitku!" "I, koliko si ostao? Pet minuta?" "U pravu je policajac, najmanje deset!" "Nisi dakle govorio istinu, a to se lijepo na hrvatskom kaže: lagao si!"

"A samo nas istina oslobađa! – rekao je Onaj koji nikada nije lagao! Za Njega kažeš da ti je sve i da zapravo samo Njemu potpuno vjeruješ, jer je svoju ljubav prema svim ljudima (dakle i prema tebi – da ne kažem – tikvo jedna!) iskazao najtežom i najdramatičnijom mukom – na križu!"

Da, griješio sam dakle ljutnjom, a nisam bio u pravu, podcjenjivao, a gotovo i izazivao sukob sa službenom osobom i kristalno jasno – lagao! Moram to malo svrstati u koje to sve zapovijedi između onih deset dolazi! I prisjetim se, usput, jednoga bliskoga susreta s policajcem – dok su još drugi bili – kada sam od prekršaja bio aboliran, zbog podatka što sam rođen u glinskom kraju. Danas bi mi se iz istoga razloga moglo dogoditi suprotno! Vremena se mijenjaju! (A i države!)

I, uza sve ono što sam imao pride, ispričah na ispovijedi svećeniku ovu zgodu... On samo reče: "Zanimljivo!" I odreza mi pokoru! A ja sam ipak očekivao više! Neskromna li čovjeka! No, pokora nije bila problem. Prava je pokora bilo onih sto kuna!
Nije li me Gospodin lijepo poučio?! Kako sam siguran u sebi, a kako mi malo treba – da padnem! No, nije važno! Važno je da je Gospodin uvijek tu da me podigne