Ovu istinitu priču pročitala sam prilikom jedne duhovne obnove kod sestara milosrdnica. Žalosna je, a ujedno i toliko lijepa da sam je odlučila objaviti u nekoliko brojeva naše Barke i podijeliti s vama. Ne znam tko ju je napisao, ali ono što je zapisao jako je dirljivo. Čudni su putovi Božji. Uzdaj se u Njegovu mudru Providnost.

Koračam bijelim stazama Mirogoja. Oči mi lutaju nepreglednim mnoštvom grobova zaustavljajući se na križevima i spomenicima. Svaki grob kao da je stara prašnjava knjiga koju je život ispisao, a smrt zapečatila. Približio sam se grobu na kojem piše s. Viktorina Sivić. Sjećanje je slomilo pečat smrti i preda mnom se otvorila knjiga jednog žrtvovanog života.

Kad su im sahranili majku, bilo je njoj, Jelinki dvanaest, a mlađem bratu Jozi tek osam godina. Oca nisu pamtili. Othranila ih je majka, služeći po tuđim kućama. Kad bi rano ujutro polazila na posao, govorila bi Jelinki: "Čuvaj ga, dušo. Čuvajte se, djeco. Nemam nikoga osim Boga i vas."

Jelinka je razumjela majčinu skrb i strepnju. Savjesno je čuvala bracu i kuću, zaboravljajući na sebe, na prijateljice koje su je dozivale, na lijep dan koji je pozivao na bezbrižnu igru. Te godine majka se nasmrt razboljela. Već dulje je pobolijevala, ali ju je briga za djecu održavala na nogama. No, neizlječiva tuberkuloza i ovaj puta je nadvladala i majku otpratiše na groblje. Kad su se siročići vratili s groblja, bio je već mrak. Sjeli su na postelju u kutu sobe i plakali. Jozo nije pravo ni shvaćao što se dogodilo i htio je pitati kad će mama doći, ali vidjevši da Jelinka plače, plakao je i on. Na vratima se pojavi susjeda. Ugledavši ono dvoje siročadi što plaču u pustoj kući, zaboli je duša i ona ih povede svojoj kući. Nekoliko su dana bili u tuđoj kući, kad dođe župnik. I njega su ganule uplakane oči i uplašeni dječji pogledi. Nastojao je pronaći kakvu utješnu riječ, ali je žalost bila prevelika, a i njega su gušile suze pa im ukratko reče da će Jelinka morati k časnim sestrama u Travnik u školu.

"A Jozo?" ote se Jelinki. "Njega ćemo poslati k Ivanovićima. Ono su čestiti ljudi, pazit će ga kao svojega", pokušao je objasniti župnik. Jozo od svega toga nije ništa razumio, samo je uplašene oči upirao u Jelinku. Kad je župnik otišao, saletio je sestricu sa stotinu pitanja. Ona ga je pokušavala uvjeriti da tako mora biti… i još mnogo takvih objašnjenja.

Uspjeli su nakratko odvesti dijete u susjedstvo dok se Jelinka na brzinu spremila i otišla. Putujući u Travnik, Jelinka je zanijemila od boli. Znala je kako će Jozo plakati bez nje, kako će biti sam, kako će i ona biti sama; jedina joj je nada bila da će Jozi kod Ivanovićevih biti dobro i da će možda lakše zaboraviti na tugu.

Časne sestre u Travniku lijepo su primile siroticu Jelinku i svaka joj je htjela nadomjestiti majku. Ipak je Jelinki bilo tužno i neobično u novom domu. One velike svijetle prostorije, nov način života, sve je to bilo tako tuđe i tako sumorno. Svake večeri bi plačući zaspala i nerijetko sanjala Jozu kako je doziva. Sestre su je nastojale razvedriti, odvratiti od njezine tuge, ali nisu baš uspijevale. Od drugih djevojčica se tuđila i najradije bi klečala pred Gospinim kipom – jer tamo je mogla nesmetano plakati. (nastavlja se...)