Izgleda da se vremena mijenjaju, ali čovjek ostaje isti. Sa slabostima i nesavršenostima, okrenut dobru i sklon zlu. Kroz povijest je bilo vrlo teških perioda gdje su se vrijednosti izokretale i svetinje bacale u prašinu ili vatru. Ipak, iznad svih ljudskih ponašanja postoji nešto što se zove objektivno dobro i sveopća vrijednost koje bi, osobito ljudi koji se smatraju vjernicima, morali uvažavati i prema njima se odnositi s poštovanjem i uvažavanjem. Mi katolici osobito pazimo da se naše svetinje i sveti čini uvijek održavaju u Bogu posvećenim prostorima i na način kako to crkveni propisi i oci biskupi određuju. Mi odbacujemo svo pomodarstvo i pobožni kič koji k nama dolaze s prekomorskog zapada, jer su sami sebi svrha i u njihovoj simbolici nema ničega što pripada našoj tradiciji i vjerskoj praksi. Ne možemo očekivati da ljudi čija je vjerska praksa drukčija od naše (ili koja uopće ne postoji) poštuju naše svetinje i svete čine ako ih mi sami izvrgavamo profanaciji ili ih obavljamo samo iz mode i da drugi vide. Zato jer je nama tako zgodnije. (Sic!) Koliko je bogatstvo u našoj vjeri i koliko je zaista dubinski poznajemo?

Upravo su liturgija, sakramenti i razne pobožnosti one prilike gdje to možemo, u prvom redu, sami sebi pokazati i dokazati. Razne vrste afektacija, umišljenosti i radikalnosti govore najviše o nama samima svarajući lošu sliku o onome što proklamiramo. Nekada tako u površnosti prođe i čitav ljudski vijek koji je zapravo farizejstvo i život bez ljubavi za druge.

Često žalimo za izrečenim riječima ili propuštenim djelima, osobito kad osoba na koje se to odnosi više nema.Mladi francuski književnik Frédéric Beigbeder rekao je: odjevam se u crno jer sam u koroti za samim sobom. Nosim crninu za čovjekom kakav sam mogao biti. Teške su to riječi.

Mi ipak živimo sada i naša je staza osvijetljena Kristom i životom Crkve čiji smo udovi, a ne članovi. Udovi su jedno s tijelom i osjećaju jedni za druge. Članom se može biti nekog društva ili udruge, stranke ili športskog kluba. Biti vjernikom zahtjevno je i odgovorno živjeti.

Ne treba se prepuštati bujici života jer ona sa sobom nosi svakakvo smeće. Kršćani bi to osobito trebali znati da ne žive po pravilima svjetine, jer je ta svjetina jedan dan vikala Hosana da bi za nekoliko dana vikala Raspni, raspni. Svake godine korizma nas podjeća na ozbiljnije i zauzetije življenje i svjedočenje svoje vjere uz potvrđivanje vjerosti Kristu i Katoličkoj crkvi u konkretnim životnim situacijama.

Post, molitva i milostinja imaju smisla samo ako nas dovode do uzroka naše vjere koji je uskrsli Isus. On je zaista isti jučer, danas i u vijekove i vjeran ostaje i pored naše nevjere i slabosti.