Kad bi ova krstionica mogla pričati, ja bih tražila da mi priča o tome kako je nastala. Jednog sam popodneva učila vjeronauk i sve o krstionici kneza Višeslava. Bila sam umorna, pa sam zaspala. tada mi je pred oči došla ta ista krstionica. Ja sam je nešto zamolila da mi priča o svom postanku kako je nastala. Krstionica je počela pričati o svom nastanku ovako: "Izgradila sam se oko 800. godine, jako sam stara. Dao me izgraditi svećenik Ivan. Svi me nazivaju simbolom pokrštavanja Hrvata i njihova ulaska u Crkvu, kršćansku zajednicu. U meni se krstio hrvatski knez Višeslav. Mnogi ljudi iz različitih krajeva svijeta su me došli gledati. I danas me ljudi slikaju fotoaparatom, nekada mi je dosta toga jer ipak je puno tih bliceva. No, s druge strane mi je drago što me ljudi tako cijene i poštuju".
S tom je rečenicom krstionica završila i nestala. Tada sam se probudila, no u mojoj je knjizi još uvijek stajala krstionica s toplim smješkom.

Kad bi ova krstionica mogla pričati, pitala bih je: "Gdje si bila?"
Išla sam na krevet i zaspala. Sanjala sam da sam došla u crkvu i vidjela krstionicu. Išla sam je pogledati, ali ona je počela pričati. Bila sam zbunjena, ali i sretna jer je mogu svašta pitati, a ona bi odgovorila. Pitala sam je svašta, naprimjer: "Tko ju je napravio? Gdje je bila? Koga je krstila? Gdje je stajala? Tko ju je gledao?" i drugo.

Pitala sam je sve to i bilo je prekrasnih odgovora. Neki su me čak i nasmijali. Saznala sam sve o prošlosti i o drugim ljudima. Otišla sam doma. Naspavala sam se i otišla u školu. Na vjeronauku smo učili o krstionici, a ja sam sve znala i dobila peticu. Zažmirila sam i probudila se iz sna.

Kad bi ova krstionica mogla pričati, najradije bih je pitala kako se osjećala kad je izrađena, tko se sve nad njom krstio. Željela bih da mi ispriča nešto o sebi što još ne znam, da li se sviđa sama sebi, koliko je vremena trebalo da se ona napravi. Željela bih da mi prepriča pustolovinu koju je proživjela kroz ove mnoge godine. Željela bih je odnijeti kući na par dana da mi priča, a zatim bih je smjestila u muzej – ljudi bi s njom pričali, ispitivali je i njoj ne bi bilo dosadno.