Vrijeme je prolazilo i valjalo je misliti na budućnost. Jednoga dana Jelinku je pozvala sestra predstojnica. Pokušala ju je navesti na razgovor, malo razvedriti, no primijetivši da su djevojčici oči pune suza, morala je razgovor privesti kraju: "Jelinko", upitala je blago, "što bi ti voljela biti kad narasteš?"

Djevojčica nije odgovarala. Predstojnica naviknuta na Jelinkinu šutnju, osokoli je: "Reci slobodno, ne boj se." Djevojčica je i dalje šutjela gledajući preda se.
"Bi li voljela biti švelja? Ili bi htjela kuhati?"
Djevojčica jedva primjetno odmahnu glavom.
"Želiš li možda u školu?" pitala je dalje predstojnica.
"Ja želim biti časna sestra", jedva čujno prošapta Jelinka. Predstojnica se iznenadila, jer Jelinka nije nikada pokazala da je bilo što o samostanskom životu zanima.
"A zašto želiš biti časna sestra?"

"Da se brinem za sirote", glasno izgovori Jelinka i briznu u plač. Predstojnica je zagrli plačući zajedno s njom. "Drago mi je da želiš biti časna sestra. Zato ćemo te poslati u Zagreb . Tamo ima mnogo djevojčica koje žele postati časne sestre...", predstojnica se prekinula u pola rečenice vidjevši Jelinkino uplašeno lice i vruće suze koje su sustizale jedna drugu.

"A zašto plačeš? Zar ne želiš u Zagreb ?"
"Jozo, moj Jozo!" jecala je Jelinka.
Predstojnica je uzme u krilo: "Pa njemu je lijepo kod Ivanovićevih, a i tebi će biti lijepo. Imat ćeš puno prijateljica, ići ćeš u školu..." tako je predstojnica smirivala uplašenu djevojčicu. I Jelinka se prvi put naoko smirila. U njoj su se izmjenjivali osjećaji tuge za majkom i Jozom i radosti što će i ona nositi krasan bijeli veo i brinuti se za sirote.

"Pa možda se i Jozo malo utješio", mislila je Jelinka putujući u Zagreb . Ali nije imala pravo. Jozo se nije smirio. Plakao je danju i noću, odbijao hranu i neprestano htio otići u Travnik do svoje Jelinke. Ukućani su ga tješili, mazili, no uzalud. Jednog nedjeljnog popodneva prolazio je susjed na kolima ispred Ivanovićeve kuće. Kad su ga upitali kamo ide, odgovorio je: "U Travnik, za dva sata sam tamo." Jozi je u ušima odzvanjalo – Travnik, Travnik, za dva sata...