U vruće predvečerje, još vrućeg dana, u utorak 27.06.2006. od 18 do 19 sati, mala grupa članova Schole Cantorum (Ana, Barica, Marica, Olga, Nikola i Stjepan), posjetila je posljednje počivalište župnika i monsinjora Ladislava Loine , na groblju u Odri, u povodu druge godišnjice njegova prijelaza u vječnost. Tu gdje počiva zajedno sa svojim bratom, također svećenikom.

Na početku pozdrav s molitvom Oče naš, "molitva koju ste nas učili i koju smo s Vama često molili!", kako je rekao Nikola. Pa onda nekoliko pjesama: Bliže, o Bože moj, K'o košuta, Kraljice neba, pa zahvale Nikole i Barice glasne, ali još više onih izrečenih srcem u skrovitosti i tišini... Obraćamo se osobi s kojom nas je vezalo duhovno prijateljstvo, koju smo voljeli i poštovali, osobi koja je iskoračila u drugi život, a svakoga od nas taj korak još očekuje...

Jer doista, on je revnovao na njivi Gospodnjoj svim bićem svojim u zgodno i nezgodno vrijeme. Štoviše, njegovo je vrijeme bilo uglavnom nezgodno, ali on je znao kome je povjerovao i ništa ga nije moglo skrenuti s puta na koji ga je pozvao Krist Gospodin. Već na početku njegova svećeništva, (ako se dobro sjećam), zagrebački ga je nadbiskup Stepinac pozvao u krvavu kupelj. Srećom, on nije morao podnijeti krvnu žrtvu, ali je okusio brojne metode sustava koji je priznavao – samo materijalno. Onaj koji ga je pozvao u službu, nije ga ostavljao bez pomoći... Bio je pastir dobri koji na zavijanje vukova ne ostavlja svoje ovce. Ostajao je s njima i po cijenu vlastitoga života, pokazavši u tome ideološkome hrvanju zavidnu dosljednost, upornost i mudrost. Da, mudrost jednog čovjeka iz naroda što je nikao u brojnoj zagorskoj obitelji...

Upućivao je, savjetovao, upozoravao... Iznosio primjere iz svakodnevnoga života. Imao sam sreću slušati njegove propovijedi. Nekima preduge, meni zanimljive, poučne slojevite. Znao je na događajima iz povijesti – poučavati za budućnost. Neumoran na svim područjima! Kako je samo brinuo o crkvenim objektima, a uz to i gradio nove! Kapela naše svete Barbare bila mi je posebno u srcu i pitanje je kako bi ona danas izgledala da nam ga Gospodin nije darovao. Znam kako je u poznim godinama vršio dužnost Dekana odranskoga dekanata. Znak da su ga kolege svećenici poštivali i cijenili znajući na koga se mogu osloniti.
U trenucima tišine, oživljavamo one susrete i zgode s našim monsinjorom, prečasnim, župnikom i prijateljem, gdje nas je dotakla srdačnost i ljudskost svećenika, a brižnost i ljubav oca. I na kraju, hvala za sve primljeno kroz još jedan Oče naš koji nas je on učio i koji smo s njime često molili, kako je rekao Nikola. Uz poklon i znak križa, opraštamo se do idućega susreta – na ovaj način ili do onoga – u vječnosti!