Broj |
76 |
Godina |
8 |
| Srpanj, 2006. | |
© K_com Dtg Ltd 2006. |
|
|
|
![]() |
|---|
| Nesposobnost odgajanja | |||
|---|---|---|---|
| Priredila: |
| Snježana Vlahović |
| Jelinka - ispovijest jedne redovnice |
| Iz prošlog broja prisjećamo se tužnog Joze koji je došao u Travnik ne bi li vidio svoju sestricu Jelinku, ali saznaje od vratarice u samostanu da je Jelinka baš jučer otišla u Zagreb. |
"Gdje je moja Jelinka?" zavapio je Jozo. "Pa ona je jučer otišla u Zagreb." Jozo je počeo plakati u sav glas. Skupiše se sve sestre nastojeći ga utješiti kao nekad njegovu sestricu, ali uzalud. Tek kad su ga prenijele na krevet i utoplile, promrzlo i umorno dijete svladao je san. Sutradan su ga otpremile natrag Ivanovićevima. Otac ga je htio ukoriti, ali mu žena ne dopusti. Ona ga je pazila više nego svoju djecu. Jozo je tiho zovnu: "Teta! Nema više moje Jelinke!" izgovorio je kroz suze. "Doći će tvoja Jelinka, ne boj se!" tješila ga je ona. "Doći će kad se najmanje nadaš!" Ali nije ga mogla uvjeriti i dijete je plakalo. |
| Jelinka se brzo snašla u Zagrebu. Bila je marljiva, pažljiva i svi su je voljeli. Ali nikad joj iz očiju nije nestala sjena tuge. Njezine prijateljice su je nastojale razvedriti, ali uzalud. Godine su prolazile. Jelinka je završila školu i započela novicijat. Kad je dobila redovničko odijelo, ona duboka tuga kao da se stišala, ali nije nestala. Na svečanost redovničkog oblačenja dolazili su roditelji, rodbina, bili su to dani slavlja i veselja, samo Jelinki nije nitko došao. I opet bi se skrivala kod Gospinog oltara, kao ono u Travniku, jer je tamo mogla nesmetano plakati i – moliti za Jozu. |
![]() |
Ubrzo nakon njezinih vječnih zavjeta buknuo je svjetski rat i poglavarica pošalje s. Viktorinu u Tuzlu njegovati ranjenike. S. Viktorina potpuno se predala toj službi, čak je zaboravila i svoju veliku želju da opet vidi Jozu. Ranjenici su se izmjenjivali, neki su umirali, drugi ostajali sakati... Jednom doniješe mladog časnika. Rana je bila ozbiljna i s.Viktorina je znala da su mu dani odbrojani. Kad mu je ponudila da će mu dovesti svećenika, on ju je ljutito odbio. Sutradan mu je u posjet došla sestra koja se brižno raspitivala o njegovu stanju. S. Viktorina joj je sve rekla i to da odbija sakramente. Djevojka stade plakati: "Uvijek je takav, sestro. Za mene i majku bi dušu dao, ali vjeru odbija." S.Viktorina obeća da će se pomoliti i za zdravlje i za obraćenje. Sljedećeg dana stanje mu se pogoršalo. Njegova sestra je molila s.Viktorinu, zaklinjujući je sestrinskom i majčinskom ljubavi, da moli za njegovo obraćenje. Čuvši te riječi, s.Viktorinu kao da je nešto ledenom rukom zgrabilo za srce. Odluči ponuditi Isusu ovo zadnje što je od njezina života ostalo: bila je spremna žrtvovati svoju želju da još jednom vidi brata, samo da časnik primi sakramente umirućih. Dugo je još molila, a kad se vratila u bolesničku sobu, vidje da je bolesniku malo lakše. Na čudo svima, ranjenik se oporavljao. Čak je i srdačno razgovarao s kapelanom. S.Viktorina nije mogla vjerovati. Pa zar ju je Bog tako brzo uslišao, dao joj je i ono što nije molila. Časnik se sprijateljio sa svećenikom, primio Sv. Pričest i bolesničko pomazanje. S. Viktorina se tad sjeti svog brata; njezin Jozo... možda baš leži negdje ranjen i lebdi između života i smrti. (nastavlja se...) |