Psiholog za djecu i mladež Wilhelm Rotthaus promatrao je rastuću nesposobnost odgajanja kod mladih roditelja. Zaključio je da se mladi roditelji vrlo često daju tiranizirati od vlastite djece jer se i sami ponašaju djetinjasto ili prosjače kod nerazumnog mladog djeteta. On tvrdi:
"Neki roditelji žele biti najbolji prijatelji svome djetetu, drugi rezigniraju i odustaju od odgoja s objašnjenjem da njihova djeca tako i tako ne čine ono što oni hoće! Štoviše nije rijetka pojava da adolescenti tuku roditelje a roditelji nemoćni dopuštaju da im se svašta događa. Roditelji sve više preuzimaju ulogu onih koji pomažu da se ispune želje njihovoj djeci i tako postaju prosjaci ispred svoje djece. To onda rađa razdražljivost. Napetost između želja, razočaranja i apatije nerijetko rađa stvarno nasilje u obiteljima, koje sve češće postaju djelomične obitelji. Između aljkavosti i prevelike zaštite lebde osjećajni nemiri majki i očeva, koji se sve manje usuđuju postaviti granice svojim 'prepametnim' izdancima."

Društvene korijene ovog proširenog, a tako apsurdnog ponašanja dr. Viersen, liječnik koji radi u Rheinischen Klinicken, objašnjava u 'Deutschen Arzteblatt':
"Jako se smanjila razlika između odgojenog 'gotovog' odrasloga i još neodgojenog, neizgrađenog djeteta. Djeca bivaju jako rano 'prosvijetljena' preko medija, kroz problematične odnose u obitelji bivaju ugurani u probleme odraslih i kroz potrošačku kulturu vrbuje ih se kao punoljetne mušterije. Malene se tretira kao velike, propituje ih se o njihovim određenim stavovima, kao da oni već imaju istinsku, pravu, sveobuhvatnu kompetenciju odlučivanja – počevši od mode, preko stereo-uređaja, igrica, dodataka za računalo, pa sve do novca na bankovnom računu.

Na drugoj strani, mnogi se odrasli osjećaju kao mladež, stalno u potrazi, bez jasnih ciljeva, poslovno trajno neodlučni, bez volje samoodređenja u odnosu na bračnog druga ili životnu odgovornost. Vrijeme mladenaštva se produžava do groba. Tipičnih oznaka djetinjstva (dječje igre, odijevanje, izlasci) sve je više kod odraslih ljudi. Tako je danas vidjeti odraslog da se voza na dječjem romobilu kroz grad normalna pojava."

Što se može i što treba mijenjati? Rotthaus misli:
"U svakom slučaju trebalo bi djecu i nadalje držati ozbiljnima i ravnopravnima u svijetu odraslih. Isto tako treba ih ozbiljno shvaćati u njihovim potrebama, opažanjima i mislima. Međutim, jako je važno shvatiti da djeca još mnogo toga ne mogu podnijeti niti pravilno procijeniti i vrednovati. Djeca su upućena na to da ih odrasli uvedu u društvo, da im omoguće sudjelovanje i da ih u tome podržavaju. To znači da roditelji moraju najprije nadići svoje vlastito djetinjasto i infantilno ponašanje (prema kojem je društvo i život igrarija), koje ih uvijek ponovno zarobljava u njihovoj vlastitoj nesigurnosti. Odrasli moraju naučiti sami izići iz vlastite maloljetnosti, postići zrelost i sigurnost, da bi uistinu mogli djelovati kao roditelji i normalno odgajati svoju djecu!"