Iz prošlog broja sjećamo se milosrdne Jelinke, s. Viktorine koja je spremno žrtvovala svoju želju da još jednom vidi brata, samo da bi nevjerni časnik primio sakramente umirućih. S. Viktorina nije mogla vjerovati svojim očima da ju je Bog tako brzo uslišao, dapače dao joj je i ono što nije molila. Časnik je srdačno razgovarao sa svećenikom, primio Sv. Pričest i bolesničko pomazanje.

Donesoše na njezin odjel šestoricu novih ranjenika. Dok je prvome od njih zavijala ruku, začuje povik sa susjednog kreveta: "Ivanoviću, jesi li to ti?" Ona se okrene prema onome kome je povik bio upravljen i ugleda crnomanjastog mladića koji se na krevetu previjao od boli. "Ivanović, Ivanović..." ponavljala je s. Viktorina kao u groznici. "On će znati nešto o mom Jozi..." U taj čas zovne je predstojnica i s. Viktorina se tog dana više nije pojavila u bolesničkoj sobi. Sestre su njegovale i pazile ranjenike, a Jozo Ivanović je svaku od njih pažljivo zagledao – nije li tu i njegova Jelinka. Kad se malo oporavio od groznice, kaže mu njegov prijatelj koji je bio ranjen nekoliko dana prije njega: "Kako si ono rekao da se zove tvoja sestra?" Jozo se trgne kao uboden: "Viktorina, s. Viktorina Sivić."

"Pa ona ti je ovdje, na ovom odjelu. Vidjet ćeš je sutra ujutro." Jozo te noći nije oka sklopio. Bože, pa zar je moguće! Pa hoće li je uopće prepoznati. Prošlo je petnaestak godina da se nisu vidjeli... Jozo je jedva dočekao jutro. Došle su druge sestre, ali s. Viktorine nije bilo. Jozin prijatelj, i sam nezadovoljan što je nema, upita sestru bolničarku: "A gdje je naša sestra?"
"Pa zar ja nisam vaša?" našali se sestra.

"Ali kamo je otišla s. Viktorina, rekli su mi da je ovdje", javi se i Jozo.

I ona stade plakati, grčevito i neutješno kao onda kad je Jozu morala na prevaru poslati u susjedstvo, a ona otići u Travnik. A onda se sjeti svoje žrtve i nasmijanog brata i sestre i njihove majke koja ih je dočekala žive i zdrave. I sjeti se svoje majke koja i nju čeka – tamo u nebu – i presahnuše suze i ona se prepusti Božjoj volji. Dozove sestru bolničarku i zamoli je da napiše kratki odgovor njenom bratu, jer je osjećala da se i njezin odlazak približio. "Dragi Jozo", govorila je s. Viktorina slabim glasom, skupljajući snagu za svaku riječ, "na ovom svijetu se više nećemo vidjeti. Mama i ja čekamo te u nebu." Naime, s. Viktorina bila je već na samrti. Zato je i premještena u Zagreb jer se već dugo tužila na bolove u leđima, odnedavno je počela bacati krv. Neizlječiva bolest je lomila njezin život. Iste večeri preminula je s. Viktorina.

Kad je pogrebna povorka s njezinim tijelom izlazila na samostanska vrata, stajao je postrance mladi ranjenik upirući se o štap. Kad je lijes prošao mimo njega, kao da ga je hladna ruka zgrabila za srce. Prišao je jednoj sestri: "Koga to sahranjujete, sestro?"